Werner Herzog - Filmovi krajolika duše

Malo tko je očekivao da će od svih njemačkih redatelja upravo Werner Herzog - u stvari punim imenom Werner Herzog Stipetić, prema majci koja je bila hrvatskog podrijetla - napraviti karijeru u Hollywoodu. S izuzetkom Rolanda Emmericha i Wolfganga Petersena, koji su obojica uglavnom komercijalno opredijeljeni i koji su tek u američkoj "tvornici snova" ostvarili pravu karijeru, Herzog je jedini od uglednih i cijenjenih njemačkih redatelja koji je u Hollywoodu poznato ime i kojem su otvorena sva vrata. Herzog danas bez problema može za svoje filmove angažirati glumce poput Eve Mendes, Nicholasa Cagea, Willema Dafoea ili Christiana Balea. A činjenica da on uspijeva pokrenuti milijunske filmske projekte bez da se pritom podčini tradicionalnom i krutom studijskom sustavu američke filmske industrije spada u velike misterije međunarodnog filma.

Herzog, rođen 5. rujna 1942. u Münchenu i odrastao u bavaskoj provinciji, uz Wima Wendersa i Rainera Wernera Fassbindera najpoznatiji je predstavnik tzv. novog njemačkog filma. 60-ih godina prošlog stoljeća su tada mladi autori pokrenuli pravu revoluciju njemačkog filma, razbijane su okoštale i neproduktivne kako estetske tako i organizacijske stukture. Herzog je međutim već tada bio individualist i nije pripadao niti jednoj skupini. On je bio manje teoretičar od drugih, a osim toga i nije bio čovjek kina - još i danas on tvrdi da su na njegov rad više utjecali događaji iz djetinjstva nego kino kao oblik umjetnosti. Jedno od tih ranih i jakih iskustava je bombardiranje gradića Rosenheima u kojem je krajem Drugog svjetskog rata obitelj živjela. Herzog se još živo sjeća slika kuća koje gore i koje se ruše od eksplozija. To da postoji tako nešto kao što su kino i film, on je saznao tek puno kasnije, kao mladić.

Fizičko kino i ekstremne situacije

Herzog je samouki redatelj. Najprije je snimao kratke filmove, a 1968. i svoj prvi cjelovečernji film "Znakovi života". Već u toj priči o jednom njemačkom vojniku za vrijeme Drugog svjetskog rata na nekom grčkom otoku, sadržani su elementi koji će biti i kasnije tipični za njegov rad: ljudi u iznimnim situacijama, likovi koji se stalno nalaze na rubu ludila, utjecaj prirode na psihičku stabilnost likova i na njihov međusobni odnos. U filmu o Kasparu Hauseru "Svatko za sebe, bog protiv svih", s kojim je postao poznat i međunarodnoj publici, ti su elementi vrlo prisutni.

Najpoznatiji je Herzog ipak postao zahvaljujući svojoj suradnji s ekscentričnim i "otkačenim" glumcem Klausom Kinskim. S njim je snimio pet filmova, poput vampirske priče "Nosferatu" i adaptacije "Woyzecka" Georga Büchnera, kao i dokumentarni film "Moj najdraži neprijatelj" o kompliciranoj i često vrlo napornoj suradnji niih dvojce. S Kinskim je Herzog putovao dva puta i na snimanje u Južnu Ameriku, gdje je u filmovima "Aguirre, gnjev Božji" te "Fitzcarraldo" pričao priče o istraživačima, vojnicima i gotovo suludim kolonijalnim osvajačima.

Snimanje kao avantura

Legendarne su priče o snimanjima Herzogovih filmova. Neka su - ako je vjerovati izvještajima onih koji su snimanjima prisustvovali - bila uzbudljivija od samih filmova. Posebno su eksplozivne situacije nastajale između Herzoga i Kinskog. Postoji priča kako su tijekom snimanja prvog zajedničkog filma "Aguirre, gnjev Božji" jedan drugome prijetili smrću. Kinski je navodno potpuno iznerviran Herzogom i uvjetima snimanja u južnoameričkoj prašumi prijetio prekidom snjimanja i odlaskom, na što mu je Herzog odgovorio da će imati nekoliko metaka u tijelu prije nego stigne na drugu stranu rijeke. Legenda dalje kaže da su nakon toga obojca spavali naoružani. Pa ipak film je okončan i pobrao je velike pohvale - neki kritičari čak smatraju da se radi o jednom od najboljih filmova svih vremena. Nakon što su obojca preživjeli to snimanje, Herzog i Kinski su nastavili surađivati - ukupno na još četiri filma.

Za jedan od njih, "Fitzcarraldo", Herzog je usred južnoameričke prašume dao napraviti kopiju originalnog broda iz 19. stoljeća kojeg potom ljudi samo snagom svojih mišića i svoje volje prenose preko jednog brda. To je jedan od primjera važnog načela Herzogova filmskog rada - on nikada nije bio redatelj koji rado snima u studiju, već je uvijek izlazio van, u prirodu ili na ulicu. Ono što je zahtijevao od svojih glumaca, Herzog je činio i sam - upuštao se u svoje teme i ulazio na svoja mjesta snimanja s punom strašću i bez oklijevanja i bez "figa u džepu". Fizičko kino do posljednjeg daha.

Nikad viđene slike

Nakon smrti Klausa Kinskog 1991. godine Herzog se donekle povukao iz javnosti. Neko vrijeme nije snimao velike cjelovečernje igrane filmove, bavio se prije svega insceniranjem opera te je radio dokumentarne filmove. Usprkos tomu, on svoje temeljne postavke nije mijenjao. Te dokumentarce je Herzog snimao u rudnicima duboko pod zemljom, na naftnim poljima u plamenu ili u pustinjama. I u svima njima se uvijek radi o ljudima koji se nalaze u ekstremnim situacijama, ljudima koji se bore s prirodom i koji u njoj žive, o novom, neobičnom ali otkrivajućem pogledu na svijet i njegove stanovnike.

Jednako kao što je mnoge iznenadilo to "povlačenje" Wernera Herzoga s velike filmske scene, iznenadio ih je i njegov povratak na, sada još veću, scenu - Holliwood. Da će se baš taj redatelj, koji je važio za osobenjake i izrazitog individualca, koji je stalno pazio na to da se bavi samo stvarima i temama koje ga uistinu zanimaju, da će upravo Werner Herzog otići u Los Angeles i na tamošnjim brežuljcima pregovarati o filmskim projektima, s time nitko nije računao. Ali svojeglavi Herzog se odlučio na taj korak, i time potvrdio svoju svojeglavost. On doduše nije počeo raditi s onim najvećim studijima, ali njegovi filmovi uprkos tomu okupljaju svjetsku glumačku elitu i stoje milijune dolara. Herzog se u Hollywoodu međutim nije "prodao za novac" - on je u okviru žanrovskog filma "Bad Lieutenant" zadržao individualnost, a nije se libio ni "teških tema", pa je u u šokantnom dokumentarcu "Death Row" intervjuirao petoro osuđenika na smrt u jednom zatvoru u Texasu.

U jednom intervjuu je Werner Herzog rekao da on ne pravi razliku između stvarnosti i fikcije. U svom čudnovatom filmu "The Wild Blue Yonder" iz 2005. on je to i zorno pokazao. U priču o jednom izvanzemaljcu koji želi istražiti Zemlju, Herzog je isprepleo i nikada ranije objavljene snimke NASE te slike snimljene u podmorju polarnog mora. Pokazati publici slike i prizore koje nitko ranije nije vidio - to je jedna od konstanti Herzogova filmskog stvaralaštva. Ni sa 70 godina ta strast nije nimalo otupjela.