Film o ksenofobiji

"Mi smo mladi, mi smo jaki" je priča o jednom od najgorih ksenofobičnih napada u poslijeratnoj Njemačkoj. 24. kolovoza 1992. u istočnonjemačkoj luci Rostock u naselju Lichtenhagen neonacisti su zapalili jedan azilantski dom - uz odobravanje i pljesak stanovnika. Za divno čudo, nitko nije izgubio život u tom napadu.

Frustrirana mladež

Autentično, s distancom, psihološki i atmosferski nabijen, film prikazuje jedan dan iz različitih uglova. Grupa izgubljenih, nezaposlenih mladih predstavlja nasilnike. Dosadno im je i frustrirani su. Lutaju kroz napušteno naselje u Rostocku, uvijek u potrazi za ventilom za nagomilanu agresiju. Čak i među sobom, mladi provociraju, agresivni su i uvijek spremni na nasilje.

Za jednu Vijetnamku koja živi u istom gradu, dan počinje dobro, usprkos ksenofobičnom raspoloženju pred vratima. Upravo je dobila ugovor za stalni posao. Ona vjeruje da će u Njemačkoj naći novu domovinu. Eskalacija nasilja i požar su je zatekli nespremnu.

Treća priča govori o jednom preopterećenom lokalnom političaru koji nije primijetio da je njegov sin povezan s grupom desničara.

Politička izjava protiv zaboravljanja

Tako mračnih i dramatičnih epizoda ​​rasističkog nasilja nad azilantima do sada nije bilo u njemačkom igranom filmu. "Mi smo mladi, mi smo jaki" je prvi film koji se bavi ovim sramotnim poglavljem novije njemačke povijesti i stoga je eksplicitno politička izjava protiv zaborava: nakon 20 godina u kolektivnoj svijesti našeg društva ovi događaji ne smiju nestati", kaže režiser Burhan Kurbani u razgovoru za Deutsche Welle.

Nemiri u Rostocku - Lichtenhagenu nisu bili izolirani slučaj u novijoj njemačkoj povijesti. Hoyerswerda, Rostock, Mölln i Solingen (mjesta u kojima se početkom devedesetih dogodili napadi na strance op.ur.) "samo su najdrastičniji događaji koji su ostali u sjećanju", kaže Kurbani.

Kurbani: "Čudan pomak udesno"

U vrijeme nemira Kurbani je imao dvanaest godina, ali, kako kaže, osjetio je "čudnu promjenu udesno". Poslije napada se osjećao kao "vanzemaljac" rekao je Kurbani, čiji su roditelji iz političkih razloga pobjegli iz Afganistana. I sam je doživio neugodnosti od desničara. Posebno ga je šokiralo što su u napadu na dom za azilante sudjelovali i sasvim "normalni" građani, a ne samo "skinhedsi i neonacisti".

Zato Burhan Kurbani nasilje mladih vidi samo kao simptom šireg razvoja. Optužnica njegovog filma odnosi se na apatično društvo koje ne brine o svojoj djeci, kaže režiser.

Otac-sin

David Striesow igra čovjeka koji je zakazao kao političar, osoba na odgovornom položaju i otac. Dugo vrijeme oprezan taktičar koji želi da je sve u redu, ne primjećuje što se događa u njegovom osobnom okruženju. Tek u noći požara saznaje da je njegov sin politički na drugoj strani, da čak predvodi ksenofobične ekscese. Kako bi gledatelj mogao "bolje racionalizirati" događaje u Rostocku, izabrao je trezvene crno-bijele slike za svoj film, kaže Kurbani. "Mi smo mladi, mi smo jaki" nije samo film o prošlosti. Nasilje nad azilantima "je još uvijek na dnevnom redu ", kaže Kurbani.