Obitelj Genç – 20 godina kasnije

U trenutku kada Durmus Genç, njegova supruga Mevlüde i sin Kamil izlaze iz kuće, vani već stoje predstavnici medija. Kamere i mikrofoni su uključeni i vlada tišina. Obitelj Genç stoji podalje od novinara, bračni par tijesno jedno pored drugoga, sin Kamil tek malo udaljen. Minute prolaze, obitelj šuti. Na licima se vidi bol. Još uvijek, i nakon 20 godina. Usprkos tome, obitelj stoji uspravno, dostojanstveno. Muškarci su obučeni u odijela, Mevlüde je u smeđem kostimu, a u istoj je boji i marama kojom je prekrila kosu. Strpljivo stoje, udovoljavajući svim željama predstavnika medija. Niti Mevlüde ničim ne odaje koliko joj je vjerojatno teško ovdje stajati. Njezino lice ne izgleda kao lice neke 70-godišnje, žene koja je u vatri izgubila petoro članova obitelji. Samo štap kojeg drži, odaje kako joj je ipak potrebna pomoć i podrška. I kada se odjednom okreće i pri tome rukom dotiče očigledno bolna leđa, na njezinom se licu ne primjećuje ništa. Bez ikakve reakcije ulazi natrag u kuću. Mevlüde Genç je očigledno naučila živjeti s boli.

Danas, 29.svibnja, se navršava točno 20 godina od noći kada je u požaru izgubila pet članova obitelji: unuke Hülyu (4) i Saime (9), nećakinju Gülüstan (12) i obje kćeri – Hatice (18) i Gürsün (27). Tada 15-godišnji Bekir preživio je požar skokom kroz prozor. Teško ozlijeđen, proveo je 22 dana u komi i bio je nebrojeno puta operiran. Tragove i ožiljke od opekotina, nosit će do kraja života na licu.

Tri dana prije atentata, njemački Bundestag je donio odluku o promjeni u zakonu o azilu. Prema njoj bi se ubuduće u Njemačkoj trebao broj tražitelja azila osjetno smanjiti.

Mevlüde Genç je u tom trenutku u Njemačkoj živjela već 20 godina. Slijedila je supruga koji je posao pronašao u Solingenu. I kada su pronašli kuću u Untere Wernerstraße 81, doveli su i djecu iz Turske koja su do tada živjela kod bake i djeda. Mevlüde Genç radila je kao čistačica. Do atentata, u Njemačkoj, kako kaže, nije stekla nikakva loša iskustva.

Još prije nego je na obitelj Genç izvršen napad, u Njemačkoj se dogodilo nekoliko sličnih, rasistički motiviranih atentata: u rujnu 1991. godine u Hoyerswerdeu, u kolovozu u Rostock-Lichtenhagenu i u studenom u Möllnu. I onda, nešto kasnije, požar je zahvatio i kuću obitelji Genç u Solingenu. Nekoliko dana kasnije uhićena su četvorica muškaraca u dobi od 16 do 23 godina. Živjeli su u susjedstvu, a njihov motiv je bila mržnja prema strancima. Osuđeni su na zatvorske kazne između 10 i 15 godina. Dvojica su zbog dobrog vladanja prijevremeno puštena na slobodu.

Život u vječitoj tuzi

Novinari bi sada, 20 godina kasnije, od Mevlüde Genç željeli čuti što ona misli o Nacionalsocijalističkom podzemlju i sudskom procesu koji je upravo započeo, o tome kako je njezinom sinu danas i – kako podnosi toliku bol. No, ona šuti. O svemu tome ne želi govoriti. I tek nakon nekoliko minuta, kaže (preko prevoditelja) da se osjeća dobro, zahvaljuje novinarima što su došli kao i svima drugima koji su im tijekom proteklih 20 godina pružali pomoć i podršku.

Jednom tjedno Mevlüde odlazi na mjesto gdje su izgorjela njezina djeca, unuke i nećakinja. Oni su pokopani u Turskoj, ali ovako ona ima osjećaj kao da ih posjećuje na groblju. Na ovom mjestu danas raste pet stabala kestena, za svakog ubijenog člana obitelji po jedno. Ovdje je i spomen ploča. Svojim unucima kaže kako su preminuli stradali od posljedica trovanja dimom, budući da je sama predodžba da netko strada u požaru za djecu kao takva prestravična.

Obitelj Genç danas još uvijek živi u Solingenu, u jednoj prometnoj ulici. Njihova nova kuća koju su kupili od novca koji im je isplatilo osiguranje i od donacija, ograđena je metalnom ogradom na kojoj su postavljene i video kamere. U slučaju požara, prozori na kući se automatski otvaraju. Inače, odštetu ili novac za bol i patnju od počinitelja nisu nikada dobili.

No, usprkos tome, kako kažu, često su morali slušati kako neki kažu da „žive u kući s bazenom“. „Sve su to naklapanja. Nama luksuz nije važan. Meni je važno poštovanje“, kaže Mevlüde.

Poziv na pomirenje

Mevlüde Genç kaže kako joj njezina vjera daje snagu te da je prema njezinom mišljenju miran suživot najveće dobro koje čovjek može imati. To je, dodaje, naučila u džamiji – da su svi ljudi isti, neovisno o njihovom podrijetlu i vjerskoj pripadnosti. U Njemačkoj vlada zakon i ona ima, navodi, veliko povjerenje u državu. „Počinitelji su odsjedili svoju poštenu kaznu, a o svemu drugom odlučivat će Bog“, kaže Mevlüde. Dodaje kako ne prati suđenje Nacionalsocijalističkom podzemlju, jer ju ono previše emocionalno dira. Njezin suprug Dumus i sin, dok ona govori, sjede pored nje i šute. Mevlüde apelira na susjede da njeguju međusobne dobre odnose.

Međutim, sve do danas, ona odbija govoriti njemački. Kada je stigla u Njemačku, bilo je to u vrijeme kada nije bilo važno naučiti ovaj jezik. Vlasti su polazile od toga da će se “gastarbajteri” ionako jednog dana vratiti u domovinu. Čak niti njezin sin ne govori tečno ovaj jezik, kada kaže kako on i njegova djeca prevode razgovore između Mevlüde i Nijemaca.

Ova 70-godišnjakinja sporazumijeva se gestama i kaže kako nade polaže u treću generaciju useljenika. U tome joj podršku pruža i glasnogovornik grada Solingena, Lutz Peters. “Dali smo napraviti majice povodom 20-te obljetnice napada s tekstom: Postanimo prijatelji! – Laßt uns Freunde sein“, kaže Peters i dodaje da kada je unuka Mevlüde Genç to vidjela da je odmah primijetila grešku: “Riječ 'lasst' se ne piše s ß, već s dvostrukim s – Lasst uns Freunde sein!“.

Prilikom spomena imena njezine unuke, Mevlüde Genç se osmjehuje. Njezina djeca i djeca njezine djece i danas žive u Solingenu. I to je razlog zašto je ovaj grad usprkos svemu u međuvremenu i njezina domovina.