Srbija na čelu OESS-a

Skromnost nikad nije bila odlika srpske političke klase. Veliki su se planovi kovali kada je obznanjeno da će Beograd predsjedavati Organizacijom za evropsku sigurnost i suradnju (OESS). Jer 2015. se obilježava 40 godina dogovora iz Helsinkija gdje su udareni temelji – kako se tada vjerovalo – sigurnoj Europi. Godišnjica je to, dakle, okrugla i zgodna za velike proslave kakve Srbiji nisu strane, a mogu doprinijeti i narušenom imidžu zemlje. Kada je nešto kasnije izbila kriza u Ukrajini, ambicije su multiplicirane, jedno vrijeme se govorilo da će se baš na eventualnoj svečanoj konferenciji u Beogradu Vladimir Putin i Barack Obama konačno moći dogovoriti.

Od svega toga nema ništa. Svjetski mir made in Serbia ostat će tek san beogradskih vlasti. Umjesto toga, kako je nedavno javljala ugledna njemačka radio stanica Deutschlandfunk, sve je više onih koji se pitaju je li Srbija uopće dorasla predsjedavanju OESS-om u ovako složenoj situaciji. Taj radio tvrdi da su se predstavnici mnogih zemalja pokajali što će Srbija – tradicionalno bliska Rusiji – imati priliku da makar donekle diktira političku i pregovaračku agendu.

„Iskreni posrednik“

Srbija je trenutno smještena u prohladnoj europskoj čekaonici i tamo će ostati barem još pet godina – tako je poručio novi vrh Europske komisije. No europska orijentacija nikako nije pokolebala vlasti da jakim simbolima pokažu privrženost Rusiji – najvidljiviji su bili demonstrativno odbijanje sankcija, megalomanska vojna parada za Putina te zajedničke vojne vježbe. Da li je takva podijeljenost Srbije – koju njemački mediji najčešće zovu „raskorakom između Istoka i Zapada“ – pogodna za predsjedavanje OESS-om? „To su pozitivni elementi na temelju kojih Beograd može igrati ulogu iskrenog posrednika“, rekao je nedavno za Deutsche Wellea Lamberto Zannier, glavni tajnik OESS-a. Dodao je da neutralni posrednici dobivaju pritužbe i slijeva i zdesna, ali da samo neutralni posrednik može ostvariti pomake.

Ovo mišljenje dijeli i Dragan Simeunović, profesor Fakulteta političkih znanosti . „Srbija je po mnogo čemu predodređena za posrednika. Ne samo da se zemlja nalazi u dobrim odnosima s dvije suprotstavljene strane, nego je to zemlja koja ima određena iskustva sa situacijama kroz koje trenutno prolazi Ukrajina. To pomaže da bolje razumije situaciju i pristupi joj s većom ozbiljnošću“, kaže on za DW. Napominje da Srbija neće biti decision maker, ali da ima šansu da doprinese važnom mirovnom procesu – čvorištu svih konflikata u svijetu. „Život, povijest i bajke nas uče da ponekad mali mogu mnogo učiniti za velike.“

Ali ne vjeruju svi u bajke. „Vodeće europske sile poput Francuske i Njemačke nalaze se u direktnom dijalogu s Moskvom i ne trebaju im posrednici“, kaže Dušan Reljić, šef briselske kancelarije njemačke zaklade Znanost i politika. On nema mnogo iluzija: „Male države poput Srbije, koje se same suočavaju s gospodarskim teškoćama i velikim unutarnjim i vanjskopolitičkim izazovima – poput kosovskog – ne mogu mnogo doprinijeti rješavanju globalnih problema. Čak ni onda kada, po principu rotacije, dođu na čelo OESS-a“, navodi Reljić za DW.

Veliki posao

Posljednje „dobre vijesti“ s istoka Ukrajine, da će biti razmjene zarobljenika, ne mijenjaju ukupni dojam da je diplomatsko rješenje ove krize zalogaj na kojem bi se zagrcnuli i moćniji igrači od Srbije. Jer pomaci su tek milimetarski, teško dogovoreni prekidi vatre se ne poštuju. A kada je o glavnom pitanju riječ – statusu Krima te oblasti Luhanska i Donjecka – tu ukrajinska i (pro)ruska strana ne žele ustuknuti ni za pedalj. „Obje strane su tvrdokorne i potpuno uvjerene u ispravnost svojih stavova“, kaže Simeunović. „Još su uvjerene i u svoju definitivnu pobjedu. To nikad nije dobro u konfliktima i moglo bi zakočiti rešenje.“

Kako bi uopće moglo izgledati rješenje? „Takvo da sve strane sačuvaju obraz“ – to je omiljena floskula diplomata i analitičara. Ali kako je to moguće? Visoki dužnosnik OEBS-a Zannier ne želi predlagati vlastita rješenja niti da ikome drži lekcije. Ovaj talijanski visoki diplomat zna da je pametnije biti neprimjetni moderator. Na ključna pitanja odgovara strogo diplomatski – tako da ništa ne kaže. No što je s Krimom? Pitanje ostaje otvoreno. Pomažu li sankcije ili odmažu? Imaju utjecaja, u svakom slučaju. Kada se može očekivati rješenje? Moglo bi da potrajati.

Promatrači se slažu da OESS-u treba herkulovski podvig, ali da su zaraćene (ili makar posvađane) strane upućene na tu organizaciju. „Dugo je Zapad dozvoljavao da OESS funkcionira kao neka vrsta platforme za neobavezno ćaskanje“, smatra Reljić. „Nije se vjerovalo da bi Rusija mogla otkazati poredak dogovoren sa Zapadom nakon Hladnog rata. Mada je naznaka bilo: intervencija NATO-a protiv Srbije 1999. ili ruska intervencija u Gruziji 2008.“ Sada je, kaže Reljić, OESS ponovo u središtu pozornosti i u njega se ulažu nade.

Organizacija službeno ima podršku svih strana, ali je direktno osjetila jaz između riječi i djela. OESS je, naime, još prije osam mjeseci eksplicitno i javno dobio podršku Ukrajine, Rusije, EU-a i SAD-a i svi su tvrdili da ih zanima samo diplomacija. No na terenu se i dalje ginulo. „Mi ne možemo silom nametnuti mir“, ponavlja Zannier. OESS može posredovati, ali glavni subjekti će morati doprinijeti deeskalaciji.“ Možda baš ove godine i možda baš uz pomoć Srbije.