Roman koji je ratove na Balkanu vratio u njemačke medije

Dirljiv – to je atribut koji se najčešće nalazi u kritikama romana „Wie ich mir das Glück vorstelle“ („Kako si ja zamišljam sreću“) 30-godišnjeg Martina Kordića. A Kordićev roman posvećen „babi Matiji“ zablistao je začudno mračnim sjajem na novim izdanjima prepunom njemačkom knjižnom nebu. Priča o neobičnom dječaku Viktoru iz „sela sretnih“ kojega rat razdvaja od njegove obitelji, a ratni vihor nosi od nemila od nedraga, ispričana iz Viktorove perspektive, dirnula je u živac njemačku književnu javnost i izvukla iz zaborava ratne strahote na prostorima „brdovitog Balkana“. Pritom Kordić ni u jednom trenutku u knjizi ne koristi jasne geografske odrednice, već pušta čitatelje da zaključuju, povlače paralele, iščitavaju smisao, interpretiraju mjesta i događaje – onako kako mogu i žele. Svatko tako može zaključivati tko su „Ratnici“ (Krieger), tko su „Križari“ (Kreuzer), a tko „Mudžiji“ (Mudschis). „Da sam htio da svatko na svijetu zna da se radi o Mostaru i Bosni, bio bih napisao realističan roman, ali to nisam želio, a imao sam osjećaj da to niti ne mogu, da to mogu samo ljudi koji su još iz bližega doživjeli rat, koji su tamo odrasli.“

Ljetovanje u ratnoj Bosni i Hercegovini

Martin Kordić je pak 1983. godine rođen u mirnoj i sigurnoj Njemačkoj, u Celleu, i odrastao u Mannheimu. Rat je doživio preko sudbina i priča iz obitelji svog oca koji potječe iz Sretnica, sela pored Mostara. „Moje prvo svjesno sjećanje na početak rata je vjerojatno trenutak kada su moji roditelji rekli: 'Ove godine nećemo ići kod bake i djeda' i kada sam proveo ljeto na travi otvorenog bazena u Njemačkoj“, priča Kordić, ali ističe kako je u njegovim sjećanjima spoznaja o ratu potpuri različitih utisaka, događaja, razgovora, vijesti... „Ne znam više kronološki posložiti što je kada bilo, ali u nekom trenutku je kod nas došao jedan rođak, pa rodice i tetke s djecom. Sa mnom u razredu su sjedile izbjeglice – rat je stalno bio tema.“ Slučaj je htio da se Martin Kordić potom i sam našao usred ratnih zbivanja: 1995. godine su njegovi roditelji odlučili ponovno provesti ljetne praznike kod rodbine u Hercegovini. Dva dana kasnije je započela akcija oslobađanja Krajine. „To iskustvo je na mene ostavilo vrlo snažan dojam“, kaže Kordić prisjećajući se slika hrvatskih vojnika kojih su bile pune ulice i kafići u mjestima kroz koja su prolazili.

Iz perspektive upućenog promatrača

Rat na prostorima s kojih potječe njegov otac kasnije ga je uvijek pratio kao predmet interesa: „Uvijek sam čitao tekstove o tome, a kada sam imao 18,19 godina posjetio sam Sarajevo. Za vrijeme studija sam onda iskoristio mogućnost da u sporednom predmetu studiram politiku i pokušavao sam birati seminare tako da ih mogu povezati s Bosnom i Hercegovinom i Mostarom.“ Šest mjeseci je odstudirao i u Zagrebu - hrvatski kao strani jezik - dok je paralelno odrađivao praksu u Goethe institutu. Sudbina domovine njegovih predaka je označila i prve prozne uratke Martina Kordića koji danas živi u Kölnu i radi kao lektor u nakladničkoj kući DuMont. „Ali tada nisam imao svjesni plan da ću jednog dana napisati roman o ratovima na Balkanu. Tek se kasnije iskristalizirala ta želja. I na kraju mi je bilo jasno da ga jednoga dana moram napisati pa sam si rekao: ok, napisat ću to prvo, pa da se toga riješim. I stvarno se sada osjećam mirnije, slobodnije. Da mi je netko još prije godinu dana rekao da imam rak i da ću umrijeti, bio bih pomislio: kvragu, što se nisi malo više potrudio.“

Martin Kordić je svoj romaneskni prvijenac pisao pet godina. „Naravno, nisam radio samo to“, napominje uz smiješak, ali ističe kako mu je bilo izrazito važno da bude potpuno zadovoljan onim što je napisao i da ga nije bilo briga koliko će to trajati. Želio je, kaže, da u tu knjigu doista stane „sve što mu je u zadnjih 30 godina bilo najvažnije“.

„Tko je živ, živ je, tko je mrtav, mrtav je“

Pritom ga, kaže, nije bilo strah da će mu netko zamjeriti da piše roman o ratu koji ipak nije iskusio sasvim neposredno. Štoviše: „Imao sam osjećaj da se nalazim u tako zahvalnoj situaciji da sam s jedne strane dovoljno blizu, a s druge strane dovoljno daleko da bih o tome mogao pisati. I siguran sam da je način na koji ja pišem o ovoj temi i tekst koji je na kraju nastao sasvim drukčiji od onoga koji bi napisao netko tko je odrastao u ratu.“ Zbog toga je, objašnjava, tekst i tako poetičan, bajkovit. Ali sretan je, dodaje, kada vidi da se ljudima koji su bili bliže ratu od njega, njegov roman sviđa. „Ima jedna stvar koju sam shvatio tek nakon što sam napisao knjigu, iščitavajući je: da je jedino što znam o ratu to da u njemu više ništa ne vrijedi. Sve što si mislio prije pet sekundi, moral, vrijednosti, sve što je bilo jučer i što će biti sutra, sve je u jednoj jedinoj sekundi poništeno, vraćeno na nulu.“ U Kordićevom romanu jedan od njegovih likova, Dschib, tako objašnjava glavnom junaku, Viktoru, kako funkcionira život u ratu: „Tko je živ, živ je, tko je mrtav, mrtav je.“

Strah od instrumentalizacije

Sebe Kordić i u pitanjima vjerskih i političkih podjela u Bosni i Hercegovini vidi kao neutralnog promatrača. „Prije bih se znao uzrujati kada bi netko od mojih rođaka rekao nešto što ne bih smatrao ispravnim, ali sada to više ne činim. Shvatio sam da to nema smisla, da ništa ne mogu promijeniti.“ Priznaje, međutim, da mu nije bilo svejedno kako će njegova rodbina reagirati na knjigu. Ali reakcije su, kaže, srećom bile mahom pozitivne.

Posebno mu je važno, osim toga, ističe da njegova knjiga ne postane instrument u rukama nacionalizama bilo koje strane. „Imao sam, na primjer, ponudu da čitam na jednoj manifestaciji koju je organizirala jedna hrvatska kulturna udruga u Njemačkoj. Odmah sam rekao kako ne želim da to bude pod rubrikom 'mladi hrvatski autor' i oni su rekli: 'Naravno, to je ok, to razumijemo'. Ali, kada smo krenuli razmišljati tko bi mogao još čitati i moderirati tribinu, i kada sam spomenuo Sašu Stanišića, a oni rekli: 'Ne, ne, on je Srbin', ja sam otkazao sudjelovanje.“

Dom i domovina

Prezime koje odaje njegove korijene Martina Kordića, kaže, nije opteretilo problemima identiteta, ali priznaje da je često suočen s pitanjem pripadnosti. Odrastao je, takoreći, na rubu hrvatske zajednice u Njemačkoj. Poznavao ju je, priča, tu i tamo bi otišao s rođacima i rodicama na pokoje „hrvatsko druženje“, ali njegova obitelj je išla u njemačku crkvu i organizirala život po strani od „balkanske zajednice“. Ali stvari postaju kompliciranije kada Martina Kordića pitate što osjeća kao svoju domovinu. „Moj dom je tamo gdje živim, a moja domovina selo iz kojega potječe moj otac, ali stvarno samo selo, ne sljedeći grad,ne Bosna i Hercegovina. Samo tih 200, 300 četvornih metara za koje znam da se, gdjegod na svijetu bio, uvijek mogu vratiti i da ću tamo uvijek biti sin od toga i toga ili unuk od toga i toga. Radi se, dakle, o jednoj ulici i groblju na kojemu stoji sto puta Kordić, Kordić, Kordić...“, kaže nam Martin Kordić, na savršenom njemačkom, naravno, bez stranog naglaska. Martin Kordić koji bi ipak, da na svjetskom prvenstvu Hrvatska igra protiv Njemačke (što na ovome više nije moguće), navijao za Hrvatsku, ali ne bi bio tužan ni kada bi pobijedila Njemačka. I koji priznaje samo jedno more – Jadransko.