Korijeni u Dalmatinskoj zagori, ali je u Berlinu doma

Prve godine svoga života je danas 37-godišnja Marica Bodrožić provela kod bake i djeda u selu Svib u Dalmatinskoj Zagori. Roditelji su joj u to vrijeme bili gastarbajteri u Njemačkoj, pa tako i nije trebalo dugo da i Marica dođe u tu za nju tada stranu zemlju u kojoj se govorio jezik koji nije razumjela. No, došavši u Njemačku, već u osnovnoj školi, vrlo brzo se rodila ljubav prema njemačkom jeziku. Poslije se odlučila pisati upravo na tom jeziku jer, kako ističe, i nema drugog izbora.

To što piše na njemačkom, kaže, ne znači da ne voli svoje korijene i svoj prvi jezik, nego naglašava kako misli da "svaki pisac ima svoj određeni jezik i da na tom jeziku mora biti pisac, odnosno to može biti". Za hrvatski jezik ističe da je to jako lijep jezik i da se voli izražavati njime privatno, ali da nije spisateljica na tome jeziku.

Možda je upravo i iz tog razloga, kako bi se održao kontakt s hrvatskim jezikom, odlučila postati i ostati aktivna u oblasti prevođenja. Marica Bodrožić, pored pisanja vlastitih knjiga, naime prevodi i djela mladih autora s hrvatskog govornog područja na njemački, jer tako, ističe, ostaje u kontaktu s domovinom i onim područjem gdje su joj korijeni.

Važno je pričati priče i time dodirnuti ljude

Studirala je kulturalnu antropologiju, psihoanalizu i slavistiku u Frankfurtu na Majni, ali je Berlin definitivno grad u kojem rado živi i u kojem se osjeća doma. "Ne bih mogla živjeti negdje drugdje, jer mi se taj Berlin dopada zbog kozmopolitskog života, zbog ljudi koji odlaze i dolaze, zbog svega što taj grad čini i mijenja. To je mobilan grad i lijep je zato što nije u nekoj permanentnoj definiciji, nego se giba, kao što se i ljudi gibaju", objašnjava ona. Marica Bodrožić u njemačkom glavnom gradu danas živi i radi kao slobodna spisateljica.

Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalog i ovogodišnje (2011.) nagrade Kneževine Lihtenštajn za književnost (Liechtenstein-Preis). Njezine knjige njemački kritičari često pozitivno ocjenjuju. "Riječi 'srce' i 'duša' su temelji njezinog literarnog rječnika", piše u komentaru njemačko-austrijsko-švicarskog TV programa za kulturu 3sat.

I odista; iako u svoju poeziju, priče i eseje unosi svakodnevicu bivše Jugoslavije, likove s tih područja i dalmatinski humor, nju ne zanimaju političke ili povijesne konotacije područja s kojega dolazi. "Više me zanima pisati o ljubavi, prirodi i dubokim osjećajima naše egzistencije. Mislim da je jako važno ispričati priče i time dodirnuti ljude", odgovara Bodrožić i dodaje da s čitateljima u svojoj poeziji želi podijeliti "iskustva koja dolaze iz takvih dubina unutarnjih svjetova, a koja se samo u jeziku mogu pronaći."

Od Titove smrti do sjećanja vretenaca

Prva njezina knjiga koja je privukla pozornost je zbirka priča "Tito ist tot" (Tito je mrtav) (2002.). To je ujedno bilo i djelo u kojemu je Marica Bodrožić njemačkom čitateljstvu iz perspektive djeteta predstavila to vrijeme početkom osamdesetih i okruženje jednog malog dalmatinskog sela. Autobiografske note je unosila i u ostale knjige, koje su uslijedile. U svojoj novoj knjizi "Das Gedächtnis der Libellen" (Sjećanje vretenaca), Marica Bodrožić se bavi onom tematikom, koja ovoj spisateljici pričinja najveće zadovoljstvo, a to je ljubav.

O trenutačnoj popularnosti govori da ju to ne zanima i da ju to čak nervira, "jer ljudi onda definiraju neki kozmos, koji ja uopće ne želim dijeliti. Naravno da je lijepo kad ljudi čitaju moje knjige i kad vidim da se one prodaju. Ali, ako bi se mene pitalo, u biti ne bih voljela pokazati ni lice, niti glas,... samo bih voljela pisati i ostajati doma da radim na svojim knjigama i da se ne pokazujem. Da knjige žive bez mene. Jer proces pisanja je jako intenzivan i onda bi bilo lijepo pustiti knjigu da živi sama po sebi!"

Autorica: Marina Martinović

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm