Razvoj njemačke psihijatrije iz 'loše' u 'dobru'

Mnogima u Njemačkoj su psihijatrijske institucije još uvijek jezive, iako su one danas moderni pružatelji liječničkih usluga u kojima se ne narušava ljudsko dostojanstvo pacijentica i pacijenata. Muzejom psihijatrije, koji se nalazi u sklopu Psihijatrijske klinike u Bonnu, žele se suzbiti postojeće predrasude u njemačkom društvu ne umanjujući pritom postojeće probleme. "Predrasude su se smanjile. Više nije problem pričati o psihičkim bolestima, nego priznati ih. Kod učenika, koji nas dođu posjetiti, primjećujem da imaju predrasude. Često me znaju pitati zašto se pacijenti mogu slobodno kretati klinikom. Ali samo nakon jednog posjeta, predrasude nestanu. Posjetitelji primjećuju da je ovo moderna klinika u kojoj se pacijentice i pacijenti mogu slobodno kretati i nitko nije vezan lancima", naglašava voditeljica i osnivačica Muzeja psihijatrije Linda Orth u razgovoru za DW.

Međutim, prije 200 godina stanje u psihijatrijskim ustanovama nije bilo ni približno slično današnjem. Uvjeti za pacijente su bili nehumani – nalazili su se u zatvorima i tamnicama, i bili su upravo vezani lancima.

Motiv osnivanja muzeja

Psihijatrijska klinika u Bonnu osnovana je davne 1882., a gotovo 100 godina kasnije otvoren je Muzej psihijatrije. Stare i moderne arhitekture svjedoče o promjenama koje su tijekom vremena utjecale na shavćanje psihijatrijskog liječenja, ali i na sam izgled ustanove. Prije nego li je 1981. donesena odluka o rušenju starih zgrada, stari predmeti su se trebali baciti. "Imala sam dva pomagača s kojima sam izvlačila te predmete i pospremala ih u ostave. S vremenom se bilo prikupilo toliko predmeta da smo shvatili kako će ovo postati 'velika stvar'", prisjeća se Linda Orth nastanka muzeja.

Trenutačno se u muzeju nalazi mnoštvo predmeta i eksponata, koji su raspoređeni u osam tematskih soba. Svaka soba pokušava posjetiteljima približiti dio njemačke psihijatrijske povijesti, a uz pomoć stručnih informacija se može stvoriti jasna slika života unutar klinike. Muzejom psihijatrije nastoji se obnoviti povijest psihijatrije u Bonnu i cijelom Porajnju. "Cilj je ljudima pokazati kakva je psihijatrija bila, ne zaboraviti povijest i pokušati učiti iz nje. Ne možemo nastaviti živjeti kao da se ništa nije događalo. Moramo moći oprostiti, iskupiti se i ne dopustiti da se u budućnosti ikada više dogodi ono što se događalo u vrijeme nacizma i nakon Drugog svjetskog rata", podsjeća osnivačica muzeja te dodaje da je dosada samo 40 posto njemačke povijesti psihijatrije istraženo.

Sobe - svjedoci psihijatrijske prošlosti

Stoga ne čudi što soba broj osam ostavlja najsnažniji dojam na posjetitelje. U toj sobi možete vidjeti što bi vam se dogodilo da ste ovdje bili pacijentica ili pacijent u vrijeme nacizma. "U ovoj klinici su se liječila djeca sa smetnjama u ponašanju i oboljeli od alkoholizma. Ovdje se nije ubijalo, ali su se oboljeli bili slali u 'sigurnu' smrt, odnosno koncentracijske logore", kaže Orth dok pokazuje originalan radni stol tadašnjeg ravnatelja klinike na kojem su se donosile odluke o životu i smrti.

Tu se nalazi još i "Soba prošlosti". Kada ju posjetitelji vide, bude im drago što žive u današnje vrijeme. Soba uistinu pokazuje koliko su se metode liječenja u posljednjih 100 promijenile. Danas se, kako kaže Orth, pacijenti pokušavaju shvatiti i nastoje se provesti terapije kako bi se oboljele ponovno uključilo u društvo.

Promjene u metodama liječenja

Prema riječima osnivačice muzeja, psihijatrija je uvijek predstavljala nešto jezivo i vrijedno. U muzeju se može vidjeti kako se psihijatrija razvila iz "loše" u "dobru". Liječenje psihički oboljelih osoba se znatno promijenilo početkom 20. stoljeća, jer su se promijenile pretpostavke o uzrocima bolesti i mogućnosti liječenja istih. "Početkom 19. stoljeća bilo je malo psihofarmaka. Jedini lijekovi za smirenje koji su postojali bili su alkohol i morfij", prepričava umirovljeni liječnik i bivši šef neurološkog odjela u Psihijatrijske klinike u Bonu.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća pojavili su se novi terapeutski i rehabilitacijski pristupi te lijekovi za spavanje. U medicinskim se krugovima šalilo da psihijatri poznaju samo dva lijeka: Luminal 0.1 i Luminal 0.2, koji se kao "univerzalan lijek" koristio za raznorazne simptome. "Izbor lijekova je do 50-tih godina 20. stoljeća bio izrazito uzak. U prvom planu su bile druge metode, poput mehaničkih sredstava, kojima su se smirivali pacijenti. Stoga su psihijatrijske bolnice bile obilježene bukom", objašnjava umirovljeni liječnik prisjećajući se priča iz naroda, kako su se iz Bonna mogli čuti vrisci i buka nemirnih pacijenata iz psihijatrijske klinike u Siegburgu.

Iako nije liječnica, i Linda Orth primjećuje da su se u novije vrijeme posebno poboljšale metode liječenja kod ovisnika o drogama i oboljelih od alkoholizma ili depresije. "Danas se u njihovom liječenju primjenjuju moderne metode. Prije su se u 'navodnom' liječenju primjenjivali marcijalni aparati. Pacijenti su se izolirali i zatvarali u tamnice kako bi što prije 'došli k sebi'. Traumatična iskustva se uopće nisu liječila. To je bilo jezivo. Danas je sasvim drugačije, pacijente se sasluša", zaključuje Orth.

Svakako se velikim se napretkom u psihijatrijskoj medicini smatra pojava psihofarmaka. Njihovom primjenom su nestala mehanička sredstva, a s njima i buka. Novim znanstvenim spoznajama, metodama liječenja te lijekovima smatra se da se spasilo dostojanstvo pacijenata. No, ne zna se kako će se za sto godina gledati na sadašnje metode liječenja. Možda će i one biti nehumane jer se psihički bolesnici više ne liječe prisilnim ili mehaničkim putem, već kemijskim.