Podrugljivim tonom koji je postao zaštitni znak ministra vanjskih poslova Rusije, Sergej Lavrov je predložio NATO-u da se „u slučaju hitnih pitanja“ obrati veleposlanstvu Rusije u Bruxellesu, koje je ustvari zaduženo isključivo za bilateralne odnose Rusije i Belgije.
Da doista postoji nešto što bi se moglo nazvati normalnim odnosima između NATO-a i Rusije, morala bi se riješiti neka „hitna pitanja“: Afganistan, napetosti u indo-pacifičkom prostoru, terorizam i globalni problemi oko migracija.
Temeljni akt o zajedničkim odnosima, odnosno suradnji između NATO-a i Rusije iz 1997. službeno nikada nije prestao vrijediti. Ali su odnosi Moskve sa Sjevernoatlantskim savezom od početka rusko-ukrajinskog konflikta 2014. i više nego zahladili.
Logičan korak za Putina
Ovaj prekid je za ruskog predsjednika ustvari – logičan korak. Ne samo zbog toga što se on uvijek plaši da slučajno ne bi ostavio dojam da je „slab". Na referendumu 2020. godine, za koji se smatra da je bio dobrano manipuliran, Putin se pobrinuo oko toga da do 2036. može ostati u Kremlju – što ga praktično čini doživotnim predsjednikom.
On je od tada započeo novu fazu u njegovom hladnom ratu protiv Zapada, a NATO je ultimativni simbol tog konflikta. U potkopavanju ili čak uništenju jedinstva transatlantske zajednice, Putin ne vidi samo jamstvo sigurnosti vlastitog režima, već i svog povijesnog naslijeđa.
Zatvaranje stalne ruske misije pri NATO-u Kremlju je, pa taman i samo formalno, izgovor za postupno povećavanje tenzija sa susjednim zemljama. U prvom redu s Ukrajinom, ali i s Poljskom i baltičkim zemljama. Za Putina su takve vrste napetosti važan instrument. Jer, on tako može unijeti jaz u redove Zapada i isprovocirati nejedinstvo unutar NATO-a.
Kako bi mogla izgleda nova faza eskalacije? Moguće su vojne akcije poput blokade Kerčkih vrata u Crnom moru ili možda blokada ukrajinskih luka. Što se tiče istočnog krila NATO-a, Moskva uz podršku bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka doprinosi zaoštravanju migrantske krize na litvanskoj i poljskoj granici. Važan dio taktike Kremlja je testiranje u kojoj su mjeri doista osigurane granice NATO-a.
Kremlj je uvjeren da će ovakva politika doprinijeti ubacivanju sjemena razdora između „dobrih“ Francuza, Nijemaca, Talijana i Belgijanaca te „zlih“ Poljaka, Čeha, Litvanaca, Letonaca i Rumunja.
Prije nekoliko tjedana je ruski veleposlanik u Belgiji, Aleksandar Tokovinjin dao još jedan primjer ove taktike. U intervjuu s belgijskim novinarima, ovaj diplomat je hvalio Belgiju kao zemlju, koja za razliku od drugih neimenovanih europskih država, „ne pravi probleme“ u odnosima s Rusijom.
„Vi ste razumna zemlja"
„Vi ste razumna zemlja", rekao je u uobraženom tonu kolonijalnog upravitelja. I odmah prešao na drugu važnu temu: na priču o tome koliko je korisno i profitabilno za svaku pojedinu europsku zemlju da bude mušterija ruskog energetskog giganta Gazproma.
I to je simptomatično. Aktualna energetska kriza, koju Moskva koristi u svoju korist, je vrhunac posebno uspješne godine za Putina - treba spomenuti ženevski sastanak s Josephom Bidenom, što je bio kraj njegove međunarodne izolacije. Ili izbornu pobjedu SPD-a (koji je na glasu kao prijateljski nastrojena stranka prema Moskvi) i posjet američke visokopozicionirane dužnosnice Ministarstva vanjskih poslova Victorie Nuland Moskvi, koja je tamo došla kako bi razgovarala o razoružavanju i mogućoj ulozi Rusije u rješenju afganistanskog problema.
Ovo je dobar trenutak za ruski režim za promociju svog strateškog plinovoda Sjeverni tok 2. Njegovo glavno oružje je spremno za pogon. Nakon raskida veza s NATO-om, Kremlj će još aktivnije koristiti ove ili druge mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu