Pet godina Crne Gore

Crnogorski novinar Zoran Radulović se već 1991., kada su neovisnost proglasila većina republika bivše Jugoslavije, zalagao da tim putem krene i Crna Gora. Umjesto toga, Crna Gora je jedina ostala uz Miloševićev režim u Beogradu a 2003. bilo napisano posljednje poglavlje bivše zajedničke države. Crna Gora je pristala na "zajednicu" sa Srbijom, ali pod uvjetom da za tri godine građani Crne Gore odluče, žele li ipak samostalnu dravu. Usprkos pritiscima i nepovjerenju Srba u Crnoj Gori, u svibnju 2006. su se građani odlučili za samostalnost koja je i proglašena 3. lipnja 2006.

Radulović i danas smatra da je "sve u svemu", odluka o nezavisnosti bila dobra odluka: "Nisam očekivao da će neovisnost donijeti nekakve radikalne promjene, ali doduše nisam niti očekivao da će on zamrznuti stanje kakvo je ono na crnogorskoj političkoj sceni." Crnogorski novinar pri tome prije svega misli na "vječitog" Milu Đukanovića.

Kao premijer ili kao predsjednik, Crna Gora je pod njegovim vodstvom bila još od 1991. i tek nakon konačnog sloma Miloševićevog režima u Beogradu je i on počeo razmišljati o neovisnosti Crne Gore. Đukanović, protiv kojeg Italija istražuje zbog sumnje u organizirani šverc, je i dalje prisutan u političkom životu, doduše samo kao predsjednik vladajuće stranke socijaldemokrata: položaj premijera je prošlog prosinca prepustio Igoru Lukšiću.

Ipak, Hansjörg Brey, stručnjak za Balkan Društva za jugoistok Europe iz Münchena, smatra da Crnogorci mogu biti zadovoljni što su postigli posljednjih pet godina. Ta zemlja ima stabilnu vladu, a usprkos početnim napetostima Srba i Crnogoraca, ne samo da napetosti nisu eskalirale nego se čini da se razlike smanjuju. Brey ističe da se i gospodarski Crna Gora može pohvaliti uspjesima.

Njena perspektiva kao članica Europske obitelji je privukla investitore, a 2007. je Crna Gora postigla zavidan gospodarski rast od 10,7%. Brey podsjeća kako se na svakom koraku u Crnoj Gori mogao osjetiti optimizam i prisustvo stranaca, osobito zapadnih Europljana i Rusa koji su pohitali investirati u crnogorski turizam. Velika kriza je na žalost poremetila planove, tako da je 2009. Crna Gora morala zabilježiti recesiju od preko 5%. Ali, smatra balkanolog iz Münchena, od onda se i Crna Gora "donekle oporavila".

Ali kada je riječ o "gospodarskom oporavku", Crnogorac Radulović ne dijeli pozitivno mišljenje kakvo se može čuti u inozemstvu. On ni danas ne vidi nekakvu dosljednu razvojnu politiku koju bi vodila Podgorica, makar Radulović podsjeća kako je u proteklih pet godina u Crnu Goru uloženo između 3,5 i 4 milijarde eura: "To je za zemlju sa 600 tisuća stanovnika ogroman novac", smatra taj novinar, ali je problem što se jedva mogu vidjeti nekakve nove ceste ili hoteli.

"Taj novac je kao pijesak, prošao je kroz ruke i negdje je nestao. Gdje i kako, ne zna nitko. Vjerujem da je velik dio tog novca predstavljalo klasično pranje novca, znači novac koji je prošao kroz Crnu Goru samo da bi se legalizirao, i to je ogromna količina novca koja je tu prošla."

Ipak, i Crnogorci i strani promatrači vjeruju da je Crna Gora na dobrom putu i na putu prema euroatlantskim integracijama, kako NATO-u, tako i u Europsku uniju. U minhenskom institutu su puni riječi hvale za novog crnogorskog premijera Lukšića, a Radulović prije svega ističe kako su se konačno počeli smirivati duhovi među etničkim skupinama. Čak i nedavni popis stanovništva je prošao mnogo mirnije nego što se očekivalo i crnogorski novinar smatra da je taj pomirbeni duh "ogroman napredak u usporedbi s vremenima koja su iza nas."

Autorica: Mirjana Dikić (aš)

Odg. ur.: N. Kreizer