PEN: 100 godina borbe za slobodu izražavanja

U velikom broju zemalja - bilo je riječ o današnjoj Bjelorusiji, Kini, Turskoj, Iranu ili Eritreji, ili u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj ili u komunističkom istočnom bloku – vladari su ugrožavali i ugrožavaju slobodu mišljenja i izražavanja, autore proganjali ili još uvijek proganjaju, zatvaraju – ne tako rijetko ubijaju. Međunarodno udruženje pisaca PEN se tome suprotstavlja već čitavo stoljeće. "100 godina PEN-a", kaže Regula Venske, predsjednica njemačkog PEN-centra, "prilika je da proslavimo, da se osvrnemo na ono što je bilo, da razmislimo i da tugujemo".

Mnoge hrabre žene i muškarci životom su platili svoja ljudska prava, kaže Venske. Pisce diljem svijeta i dalje se progoni i potrebna im je podrška. "Riječ je oružje kojeg se vladari u autoritarnim režimima širom svijeta najviše plaše", ističe Venske u intervjuu za DW. "Uvijek prvo bivaju uhapšeni pisci i novinari." U Njemačkoj, gdje je situacija povoljnija, smatra ona, književnost je „skliznula u zabavni kutak", pa je to više zabava nakon posla. "Ali riječ je ključna za stvari poput slobode, istine i ljudskog suživota općenito. To je ono što ona predstavlja."

Glas progonjenih autora

PEN je kratica za pojmove „pjesnici, dramaturzi, esejisti i romanopisci”. Udruženje je utemeljeno u Engleskoj 1921. godine kao literarni krug prijatelja, PEN se ubrzo proširio po cijelom svijetu, prije svega kao glas progonjenih i potlačenih autora.

Sve je pokrenula jedna hrabra žena prije točno 100 godina: u utorak 5. listopada 1921., engleska književnica Catherine Amy Dawson Scott je na osnivačkoj večeri u jednom londonskom restoranu okupila 40-tak istomišljenika. Oni su se na toj večeri pojavili u odijelima i večernjim haljinama, razgovarali su pod raskošnim lusterima i održali govore. Tijekom objeda koji se sastojao od šest sljedova jela, prvi predsjednik PEN-a, John Galsworthy, održao je zdravicu. Tom prilikom je rekao da pisci sebe vide kao "povjerenike ljudske prirode". Međutim, istaknuo je još, književna kultura se mora kloniti politike. To je jedini način da PEN osigura svoju neovisnost, naglasio je.

Ideja o literarnoj mreži je „upalila”. U roku od godinu dana, novi PEN-centri su počeli djelovati u Parizu, New Yorku, Bruxellesu, Oslu, Barceloni i Stockholmu. Koncem tog desetljeća PEN je imao više od 40 klubova s ​​preko 3.000 članova u Africi, Aziji, Europi, Oceaniji, Južnoj i Sjevernoj Americi. Londonski klub djelovao je kao centrala PEN-a. Međunarodni kongresi održavali su se na različitim lokacijama, a mjesečni bilteni su osiguravali redoviti protok informacija.

PEN se suprotstavio nacistima

Do sredine tridesetih godina prošlog stoljeća, djelovanje PEN-a je uveliko preraslo granica Europe. Tada su već postojali i centri u Johannesburgu i Cape Townu, u Tel Avivu i Buenos Airesu, u Pekingu, La Pazu, Bagdadu i Bombaju, u Kairu i Tokiju. Djelovao je čak i neteritorijalni židovski PEN s centrima u New Yorku, Varšavi i Vilniusu. U svom „Apelu svim vladama" 1931. godine, PEN je prvi put apelirao na vlasti da poštuju „prava autora koji su pritvarani iz vjerskih ili političkih razloga". Uslijedili su novi apeli - koji su zvučali sve političnije.

Najkasnije onda kada su nacionalsocijalisti došli na vlast u tadašnjoj Njemačkoj, PEN je bio prisiljen zauzeti jasan stav. Razlog su bili sve žešći progoni pisaca, cenzura, spaljivanje knjiga i konačno nametanje nacionalsocijalističke ideologije njemačkom PEN-u. Na kongresu PEN-a u Dubrovniku održanom u svibnju 1933., židovski pisac Ernst Toller, koji se tada nalazio u egzilu, govorio je o posljedicama nacističke vladavine.

"Milijunima Nijemaca nije bila dozvoljena sloboda izražavanja"

On je tada nabrojao imena šezdeset pisaca čije su knjige spaljene dva tjedna ranije u Berlinu: "Milijunima ljudi u Njemačkoj nije dozvoljeno da govore i pišu slobodno", rekao je Toller. "Oni na vlasti se pozivaju na velike njemačke umove. Ali kako intelektualni zahtjevi Goethea, Schillera, Kleista, Herdera, Wielanda, Lessinga mogu biti kompatibilni s progonom milijuna ljudi?" Moćnicima je glas te duhovnosti tek fasada koju koriste u političke svrhe, dodao je. "Ne dajmo se zavarati ", rekao je Toller, "političari nas tek toleriraju i progone kada im postanemo neugodni. A glas istine nikada nije bio ugodan".

Svojom "Canby-rezolucijom" (1933.), PEN je osudio "progon utemeljen na rasnim predrasudama", dok je "Raymond-rezolucija" (1934.) zahtijevala pravo na slobodu izražavanja za sve autorice i autore u egzilu. Nakon Drugog svjetskog rata, PEN je konačno 1948. godine usvojio povelju s jasnim ciljevima - analognu Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. "Književnost ne poznaje nacionalne granice", kaže se u tom dokumentu, "i mora ostati zajednička vrijednost za sve ljude i u vremenima unutarpolitičkih ili međunarodnih potresa". Zaštita umjetnosti i slobode izražavanja do danas su ostali najvažniji zahtjevi PEN-ove povelje.

Najveća literarna mreža na svijetu

U međuvremenu je PEN postao najveća literarna mrežu koja djeluje u više od 100 zemalja i jedna je od najvažnijih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Poznate autorice i autori za koje se PEN žestoko zauzimao su, između ostalih, Federico García Lorca, Stefan Zweig, Musine Kokalari, Wole Soyinka, Salman Rushdie, Ngũgĩ wa Thiong'o, Ana Politkovskaja, Hrant Dink i Svetlana Aleksijevič.

Danas PEN ima nekoliko odbora. "Komitet za pisce u zatvoru" (Writers-in-Prison-Committee), na primjer, vodi kampanje za oslobađanje progonjenih autora, izdavača, urednika, ilustratora i novinara. Program stipendiranja "Pisci u egzilu" (Writers in Exile) podržava pisce koji su progonjeni u vlastitim zemljama.

U Njemačkoj je, upravo na veliku obljetnicu, objavljena informativna publikacija o inspirativnoj povijesti PEN-a: "Za slobodu riječi. 100 godina PEN-Internationala". Ona sadrži do sada neobjavljeni materijal i bogato je opremljena fotografijama, bilješkama i rukopisima. "Sloboda riječi nije nešto za što se borite jednom da biste je osvojili zauvijek", citat je njemačke književnice Juli Zeh naveden u publikaciji, citat koji dalje die ovako: "To je vječna borba za temeljne vrijednosti ljudskog zajedništva. Koja bi to zadaća za nas pisce mogla biti časnija?!"

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu