"Ne slažem se s onim što govorite, ali ću se boriti do kraja da Vi to možete reći." Zviždači koji su omeli predavanje osnivača desničarsko populističke stranke AfD Bernda Luckea na Sveučilištu Hamburg trebali bi malo bolje razmisliti o ovom citatu francuskog prosvjetitelja Voltairea. Jer ta rečenica sažima osnovu demokracije: slobodu mišljenja. A ona je u Njemačkoj ugroženija nego što to mnogi misle.
Istina: tko zastupa stavove koji odstupaju od onoga što je mainstream, neće završiti u zatvoru. Formalno je u ovoj zemlji zajamčena sloboda mišljenja i govora. Ali prijeti mu vrlo brzo prezir društva, barem onog dijela društva koji ovdje diktira što se govori.
I to baš na sveučilištu!
Slučaj Bernda Luckea je osobito ekstreman. Kod njega se čak nije radilo o temi njegovog predavanja iz ekonomije koja su već dva puta morala biti prekinuta i mogla su biti održana tek uz zaštitu policije. Ne, aktivistima je bilo dovoljno da je Lucke jedan od otaca AfD-a. Pritom je Lucke već odavno napustio tu stranku i to baš zato jer mu se učinilo da je otišla previše udesno! Ali po mišljenju prosvjednika, taj čovjek više ne smije uopće izreći niti riječ u javnosti, bez obzira na koju temu.
Slično kao Lucke je nedavno prošao i bivši kršćanskodemokratski ministar Thomas de Maiziere. Njegovo predavanje na sveučilištu u Göttingenu je moralo biti otkazano zbog blokade skupina ljevičara. Ali ako čak niti sveučilišta više nisu mjesto otvorene rasprave, pa gdje smo mi to dospjeli?!
S druge je strane spektar mišljenja koje je opće prihvaćeno, a on postaje sve uži. To misli i većina stanovništva: u više ispitivanja se uvijek značajna većina upitanih složila s tvrdnjom da se kod određenih tema "mora jako paziti što se kaže". Jer inače vam prijeti izopćenje i izolacija iz kruga kolega i prijatelja ili susjedstva. A i svaki uspon u karijeri je nakon toga nemoguć.
Na prvom mjestu tih "opasnih" tema većina navodi sve što ima veze s migrantima. Takozvana misija spašavanja izbjeglica iz Mediterana je najbolji primjer: svatko tko iskaže i najmanju dvojbu, odmah se proglašava radikalnim nečovjekom. A pritom baš svi znaju da se namjerno stvorila ta "nužda na moru" i da je to dio lanca dobro organiziranog šverca ljudima iz Afrike u Europu. Čak i njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer se poslušno vratio u poželjni okvir razmišljanja. A već nešto govori i to što se radi o tom političaru koji se prije toga proslavio kao desničarski buntovnik u redovima kršćanskih demokrata.
Stavljamo lance našim mislima
Podjednako oštri, nepisani okviri razmišljanja vrijede i kod svih razgovora o klimi. Tko oprezno kaže kako se ipak treba malo razmisliti i o socijalnom očištu nekakve radikalne promjene našeg načina života, taj je odmah sumnjiv jer navodno niječe dramatičnost sadašnjeg stanja. A tko prizna kako nema problema kad jede meso, često leti avionom ili kako vozi terensko vozilo, taj je prokockao svaku prihvatljivost "javnosti". Nasuprot tome, radikalni zaštitnici okoliša kao što je Roger Hallam iz Extincion Rebellion ili kapetanica broda SeaWatch 3 Carola Rackete smiju čak staviti u pitanje i demokraciju kao državni oblik pa da i dalje budu u središtu pozornosti.
Takvi tabui nisu ni na kakvom popisu zabrana. Ali svatko zna što su oni. I većina ljudi se u javnim nastupima iz dobrih razloga drži granica koje postavlja današnji duh vremena. To je fatalno: mi sami sebi stavljamo okove. Jer demokracija živi od svađe, od razlike u mišljenjima. Ako su granice previše uske jer se netko mora bojati reći svoje mišljenje, onda i čitavo društvo postaje tromo. I na kraju se odriče jednog od temeljnih prava demokracije: slobode izražavanja i neugodnih stavova.