Njemački „neprijatelji Ustava“

Ljeto je 1974. Budući učitelj Hans-Peter de Lorent dobio je poziv od Ureda za školstvo u Hamburgu da dođe na razgovor. On ne zna što ga tamo očekuje, može to samo naslutiti. U jednom uredu na njega čekaju tadašnji hamburški senator za školstvo Günter Apel (SPD) i njegov pravni savjetnik. A na stolu dokumenti na kojima se nalazi ime tog 25-godišnjaka.

„Senator mi je onda rekao da ima problema s mojim zaposlenjem”, prisjeća se danas de Lorent tih dana od prije skoro pola stoljeća. Njega je tada zadesila ista sudbina kao i nekoliko stotina ljudi u cijeloj Njemačkoj. Pravni temelj postupaka koji su bili pokrenuti protiv njih je bio takozvani „Radikalenerlass“ („Uredba o radikalima”) od 28. siječnja 1972. Cilj Uredbe je bilo sprječavanje zapošljavanja takozvanih „neprijatelja Ustava” u javnim službama.

Podrivanje države?

U Hamburgu je nadležni odbor, usprkos preporuci Senata, izrazio sumnju u privrženost mladog učitelja de Lorenta njemačkom Ustavu. On se naime tijekom studija pedagogije i psihologije na Sveučilištu u Hamburgu angažirao i politički. Najprije u marksističkom studentskom udruženju Spartakus, a kasnije i u Njemačkoj komunističkoj partiji (DKP).

„Ja sam oduvijek htio biti učitelj. Jednostavno mi je pričinjavalo zadovoljstvo raditi s djecom”, kaže danas ovaj 72-godišnjak. On u svom tadašnjem angažmanu nije vidio nikakvu kontradikciju Temeljnom zakonu SR Njemačke. „Partija nije bila zabranjena, ona je sudjelovala na izborima za Bundestag. Osim toga ja tamo nisam imao neku posebnu funkciju. Nije nam se moglo predbaciti ništa protuzakonito.”

Uredba prvog socijaldemokratskog kancelara Willyja Brandta i šefova vlada njemačkih saveznih zemalja je između ostaloga predviđala i da se prije zapošljavanja neke osobe u javnom sektoru najprije mora poslati „upit” Službi za zaštitu ustavnog poretka. Tako je državni aparat trebao biti zaštićen od mogućih neprijatelja Ustava. A posebno od ljudi kao što je de Lorent. „Uredba je usvojena nakon utemeljenja NPD-a 1964. i porasta broja članova komunističkih organizacija tijekom studentskog pokreta”, objašnjava Alexandra Jaeger iz hamburškog Istraživačkog centra za suvremenu povijest. Formalno je Uredba „projektirana” tako da cilja u oba politička smjera. Ali u konkretnoj provedbi, to je pravilo ciljalo prije svega na ljevičarske grupacije. I doista je u to vrijeme bilo jako puno ljevičarskih apsolvenata koji su se htjeli zaposliti u državnoj službi – kao učitelji, profesori ili pravnici. Upitno je pritom je li SR Njemačkoj tada doista prijetila opasnost od podrivanja države od strane lijevih ekstremista.

Izoliranje komunista

„Kako proizlazi iz dokumenata Službe za zaštitu ustavnog poretka, cilj je prije svega bila namjera da se te komunističke skupine izolira”, kaže Jaeger. I dodaje kako je zbog toga vrlo nisko postavljena letvica kojom se nekoga moglo označiti kao neprijatelja Ustava. Često bi za to bilo dovoljno da se neki kandidat za posao u javnom sektoru angažirao na najnižoj razini neke organizacije, napominje Jaeger. A kako bi se to i dokazalo, tajna služba je između ostaloga skupljala i flyere tih organizacija, te je registrirala tko se sve za te grupacije kandidira na izborima, često se do tih podataka dolazilo i uz pomoć informanata.

„Diploma na fakultetu, dobre ocjene i pozitivna mišljenja sveučilišnih profesora na tim saslušanjima s kandidatima uopće nisu igrali više nikakvu ulogu. Jedino što je bilo važno je bila procjena čuvara ustavnog poretka”, kaže povjesničarka koja je ovoj temi posvetila i svoj doktorski rad. Za mnoge apsolvente je to praktički značilo zabranu obavljanja njihovog zanimanja iako su vlasti to demantirale, dodaje ona. „U medicinskom i socijalnom sektoru su naravno postojale i neke druge mogućnosti zapošljavanja. Ali kod učitelja je država faktički bila monopolist.“

Savezna vlada, a i one savezne zemlje u kojima su vladali socijaldemokrati od Uredbe su se distancirali već 1979. Bavarska je bila zadnja savezna zemlja u kojoj je ona ukinuta – bilo je to 1991. Do danas nije poznat precizan podatak koliko je ljudi njome bilo pogođeno. Po nekim procjenama na adresu Službe za zaštitu ustavnog poretka je bilo poslano između 1,8 i 3,5 milijuna upita o konkretnim osobama, kaže Jaeger. I dodaje da u cijeloj Njemačkoj zbog Uredbe nije bilo zaposleno između 1.000 i 2.000 ljudi.

Za Hans-Petera de Lorenta je nakon razgovora s početka ove priče započelo turbulentno vrijeme. Za razliku od brojnih drugih pogođenih osoba on je doduše smio raditi kao učitelj, ali imao je osjećaj da ga direktor škole cijelo vrijeme promatra i maltretira. Zato je 1980. objavio autobiografski roman s naslovom „Lov na vještice”. I odmah nakon toga mu je stigla tužba – zbog uvrede. „Oslobođen sam, a tijekom izricanja presude, sutkinja je rekla da je stvarnost bila puno gora od fikcije u romanu“, kaže on danas. Kratko nakon te epizode i on je dobio status državnog službenika.

„Lov na vještice”

Ali u brojnim slučajevima nije bilo sretnog završetka. Mnogi njegovi kolege su patili zbog velikog pritiska kojem su bili izloženi, mnogi su se morali boriti za vlastitu egzistenciju. Zbog toga Sindikat odgoja i znanosti (GEW) od saveznih i vlasti na razini njemačkih pokrajina zahtijeva političku i materijalnu rehabilitaciju pogođenih osoba. „Tada su povrijeđena individualna temeljna prava, a ljevica je jednim dijelom bila kolektivno difamirana i proganjana”, kaže predsjednica GEW-a Maike Finnern. Tako je poljuljano povjerenje u pravnu državu, dodaje ona.

De Lorent se kasnije angažirao kao sindikalac, postao je predsjednik hamburškog ogranka GEW-a, a kasnije je bio zastupnik Zeleno-alternativne liste (GAL) u parlamentu savezne zemlje Hamburg. A onda još jedan zaokret 2009. On prelazi u Ured za školstvo u Hamburgu: „Ustvari neprijateljska zemlja. Moj se ured nalazio odmah pored ureda senatorice za školstvo. To je onaj isti ured u kojem sam puno godina ranije bio saslušan. Naravno da je to bila određena zadovoljština.”

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu