Njemačke šanse za Zlatnog lava

Venecija u kasno ljeto. Ovaj je grad sve do 7. rujna sastajalište svjetskog filmskog svijeta. Crvenim tepihom koračaju zvijezde poput Georgea Clooneya, Sandre Bullock i Judi Dench. Filmski festival u Veneciji je jedan od najvažnijih na svijetu. No, njemački filmovi su proteklih godina ovdje bili rijetko zastupljeni. Ovoga puta je ipak drugačije.

Na festivalu je već prikazano nekoliko djela njemačkih autora od kojih treba izdvojiti "Die Frau des Polizisten" u kojem se tematizira nasilje u braku, "Wolfskinder" koji priča o potresnoj sudbini brojnih dječaka i djevojčica nakon Drugog svjetskog rata te "Die andere Heimat", film u kojem se obrađuje odlazak siromašnih njemačkih seljaka u pečalbu.

Kandidat za Zlatnog lava

Njemački redatelj Philip Gröning je u Veneciji već dobro poznat. 2005. je publiku oduševio svojim filmskim esejem "Velika tišina". Ove godine je njegov film "Die Frau des Polizisten" ("Žena policajca") uspio ući u natjecateljsku konkurenciju, a čak ima i šanse za osvajanje glavne nagrade, Zlatnog lava. Gröning prikazuje studiju jedne ljubavne veze koja se s vremenom razvija u brutalni pakao svakodnevice. Film traje skoro tri sata i podijeljen je u nekih 60 (!) poglavlja, tako da djeluje kao svojevrsni dnevnik jednog braka. Uwe i Christine na početku, onako za zabavu, odmjeravaju snage. Sve dok jedna svađa ne eskalira u nasilje. Od tada je Christinino tijelo stalno prekriveno modricama. Pa ipak, ona pokušava prema vani održati sliku skladnog braka, prije svega zbog svoje kćerke Clare.

Gröning kaže da je prije snimanja razgovarao s mnogim ženama i muškarcima koji su bili žrtve ili počinitelji i pri tome utvrdio da je na obje strane nazočna jaka ovisnost i nezaštićenost. "Kao neovisni promatrač se pitaš: 'Zašto ta žena jednostavno ne ode?'. A onda vidiš da ta mogućnost odlaska u stvarnom životu nije tako jednostavna", objašnjava redatelj.

Potresna sudbina "vučje djece"

Potresan je i film "Wolfskinder" ("Vučja djeca"), koji je prikazan u sekciji Orizzonti. Taj pojam se koristi za djecu koja su odrasla daleko od civilizacije, koju su djelomično othranile životinje i koja nisu socijalizirana. Isti pojam se koristi i za djecu koja su krajem Drugog svjetskog rata ostala siročad i bila prisiljena voditi borbu za preživljavanje. Mnoga od njih su preživjela i ostala živjeti na području istočne Europe, često potiskujući vlastiti identitet. O sudbini te "vučje djece" počelo se govoriti tek nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Redatelj Rick Ostermann u svom dugometražnom prvijencu opisuje sudbinu braće Hansa i Fritza. Oni su razdvojeni nakon smrti majke tijekom bijega iz njemačkih okupiranih područja krajem Drugog svjetskog rata. U potrazi za bratom Fritz se suočava s ubojstom i silovanjem, gladuje i biva prisiljen ubiti kako bi preživio. "Izabrao sam jednu sudbinu iz povijesti jer sam smatrao vrijednom da se ispriča i zato što je ta tema mnogim ljudima nepoznata", objašnjava 34-godišnji redatelj. "Mislim da su djeca na žalost prečesto nevine žrtve sukoba i ratova", kaže Ostermann.

"Zaboravljena siromašna Njemačka"

Redatelj Edgar Reitz i u svom novom filmu "Die andere Heimat" ("Druga domovina") prikazuje život u svojoj domovini, točnije u Hunsrücku, brdovitom predjelu na zapadu Njemačke. Ovoga puta radnja se događa u izmišljenom selu Schabbachu uoči izbijanja revolucije 1848. godine. Tada su se mnogi Nijemci borili za ravnopravnost, slobodu i jedinstvo. No, revolucija je doživjela neuspjeh. Središnji lik Reitzovog filma je 20-godišnji Jakob, sin seoskog kovača koji sanjari o nekoj boljoj budućnosti u obećanoj zemlji Brazilu. U ovom filmu plastično je oslikan težak život seljaka koji, unatoč svim naporima, jedva preživljavaju.

"Snimanje je bilo putovanje u neku drugu, ne tako daleku, a ipak zaboravljenu, jako siromašnu Njemačku. Nevjerojatno je da su ljudi u našoj zemlji još prije manje od 150 godina morali voditi takav život", objašnjava Reitz. Film je snimio u crno-bijeloj tehnici, a u Veneciji je prikazan izvan konkurencije. Reakcije su bile oprečne. Dok su jedni bili oduševljeni realističnim prikazima, mnogi su napustili kino prije završetka četverosatne projekcije jer su ih očito smetala neka stilska sredstva poput vrlo nametljive glazbe i stalni komentari iz pozadine.