Neki drugi vjernici u crkvi

Maroko je zemlja u kojoj su golema većina stanovnika muslimani, makar iz kolonijalne prošlosti te zemlje ima i mnogo crkava. No one su desetljećima bile gotovo prazne: u njih su dolazili još samo sve stariji vjernici uglavnom porijeklom iz Europe.

Tako je bilo sve do prije nekoliko godina dok nisu počeli stizati vjernici iz zemalja Afrike južno od Sahare. Dok su u Europi i bez korone crkvene klupe sve praznije, tamošnje crkve su prepune: čak i u pandemiji mnogi ne žele propustiti misu, a to je počelo već mijenjati i svakodnevicu Maroka. Jer makar se još čuju pozivi na molitvu iz džamija, sve je vidljiviji i život i običaji kršćana.

Katedrala Svetog Petra, bijelo zdanje koje se uzdiže u Rabatu više nije tiho mjesto: pjesma zbora se kroz otvorena, velika vrata čuje daleko uzduž ulica tog marokanskoga grada. Misa je dobro posjećena i usprkos koroni su došli mnogi. Zbog pandemije je dozvoljeno da u klupi sjedi najviše četiri osobe, svi moraju nositi masku, a na ulazu se svakome mjeri temperatura i dijeli se dezinfekcijsko sredstvo. Sve to nije spriječilo mnoge vjernike da i ove nedjelje dođu na misu.

Prepune i drugačije crkve

Već na prvi pogled se vidi: golema većina su to kršćani iz zemalja Afrike južno od Sahare. Mnogi od njih su otišli iz svojih domovina u potrazi za boljim životom, neki od njih su morali pobjeći od terorizma, nasilja i represije. Neki namjeravaju krenuti još sjevernije, u Europu. Ali već Maroko je danas njihova nova domovina - a tamošnje crkve njihov dom.

I  tamošnji svećenici su se morali naviknuti na nova vremena: "Sve se potpuno promijenilo. Mjesta gdje uopće nije bilo kršćana su danas opet živa", kaže nam kardinal iz Rabata Christobal Lopez. "Mjesta gdje je možda bilo tek dvadesetak vjernika koji su redovito dolazili na misu, sad imaju preko 120 ljudi u crkvama. Mnogi od njih su studenti iz zemalja južno od Sahare. Čitava dinamika službe Božje se promijenila, pjesme, radost, entuzijazam... Sve se poboljšalo jer su ti mladi ljudi unijeli novi život."

Kardinal nam kaže kako danas u Maroku, zemlji s oko 36 milijuna stanovnika, ima tridesetak tisuća kršćana. Većina su to mladi iz Afrike, a i na njegove mise nedjeljom obično dođe skoro 500 vjernika. Jedan od tih "novih" je i Frank Nama: on je došao iz Kameruna i vodi radio-postaju Zaklade Orient-Occident, organizacije koja se brine za migrante iz Afrike.

Kad molite vi, molit ćemo i mi

"Crkva je mjesto utočišta, kako za migrante iz Afrike tako i za druge strance", kaže Nama. "Ona je prvo mjesto za oporavak, nešto poznato čemu se može vjerovati. Dolazak u Maroko je kulturni šok i možda razlog, zašto mnogi migranti prvo dođu u crkvu. Zemlja u koju su stigli svakog dana podsjeća kako je to muslimanska zemlja u kojoj na primjer postoji i tradicija redovite molitve. To je nešto kao refleks: svjesno ili nesvjesno, kršćani žure u crkvu i tamo čine novu obitelj."

Ne samo u crkvama: došljaci iz Afrike održavaju mise i zajedničke molitve i u privatnim stanovima i sve to moraju čuti i njihovi marokanski susjedi muslimanske vjere. To je za njih bilo nešto neuobičajeno, ali Frank Nama nam kaže kako ih se tolerira. Kršćanski život njihovih susjeda je postao vidljiv i sve više ih se prihvaća - uglavnom.

"Može se dogoditi da vas vozač taksija pita, jeste li musliman ili kršćanin? A kad kažem kako sam kršćanin, ponekad mi netko odgovori 'ah, morate postati musliman!' i pokušava me uvjeriti da promijenim vjeru."

Kakva je to buka u mojoj crkvi?

Ali, sve u svemu, Nama vjeruje kako su kršćani iz Afrike doprinijeli većoj toleranciji čitavog marokanskog društva. To nije bilo lako i bez trzavica - čak niti sa "starim" kršćanima Maroka. I oni su se morali naučiti da su sad u crkvama sićušna manjina i da onda i službe Božje izgledaju drugačije.

"Naše mise imaju mnogo živosti, to je praktično postalo slavlje. Tu je bilo malih sukoba jer mise u Europi nisu tako žive kao u Africi. Mnogi Europljani su se tu osjetili izgubljeni, neki su imali dojam da to nije prava katolička vjera. Jer za njih je crkva bila mjesto koncentracije i meditacije, a za afričke vjernike je to mjesto velikih emocija i radosti."

No kršćani različitog porijekla su se u međuvremenu ipak nekako navikli jedni na druge, ali za marokanskog politologa Mehdija Alioua je još zanimljivije kako se mijenja čitavo društvo te zemlje: "Okolnost kako su to kršćani s juga, iz Afrike, mijenja i stav prema kršćanstvu uopće. Evo to su kršćani koji nam nikad nisu bili kolonijalne gazde, koji nisu ubijali i koji su jednostavno došli kako bi živjeli s nama ili da produže dalje za Europu. Biti kršćanin je za Marokance dugo značilo biti dominantan, moćan, kolonijalan, arogantan i spreman silom nametnuti svoje viđenje. Ali tu nema nikakve dominacije i to je kod mnogih Marokanaca promijenilo mišljenje o kršćanstvu."

Maroko će se još promijeniti

Naravno da to ne ide glatko i bez problema. Osobito osjetljivo jest pitanje samih Marokanaca u katoličkoj crkvi: shodno pravilima islama, u Maroku je konverzija u drugu vjeru od islama strogo zabranjena. Kršćani su dužni svakog Marokanca koji poželi sudjelovati na službi Božjoj informirati o toj zabrani. Strogo je zabranjeno misionirati, ali ipak se nikoga ne izbacuje iz crkve.

Politolog Aliou je uvjeren kako će ti kršćanski došljaci neminovno promijeniti i politiku Maroka: "Djeca tih migranata će postavljati pitanja koja se do sad nisu mogla čuti. Jer oni neće biti samo sugrađani, nego i zemljaci i tu se nameće pitanje: može li netko biti i Marokanac i kršćanin? A to će u budućnosti izazvati mnoge rasprave koje se danas još ne vode."

Tome se nadaju i marokanski kršćani. Proteklih godina su sve više i sve jasnije pokazivali svoju vjeru, javno su nastupali i na radiju i televiziji - sve to je još donedavno bilo nezamislivo. Kršćanski migranti iz Afrike bi tako mogli i njima pomoći slobodnije živjeti svoju novu vjeru.