Nastavak suđenja 101-godišnjaku za nacističke zločine

Zločini koje se Josefu S. stavljaju na teret dogodili su se prije 80 godina. Optuženiku je sad 101 godina i prema jednoj ekspertizi, koje se sud drži, on može biti saslušavan dva do tri sata dnevno. Bit će to vjerojatno jedan od posljednjih sudskih procesa u kojima će pred sudom stajati osobe optužene za nacističke zločine iz doba Drugog svjetskog rata.

Josef S. je navodno od listopada 1941. do veljače 1945. radio kao stražar u koncentracijskom logoru Sachsenhausen kod Berlina, što on niječe. Ali, iz dokumenata koncentracijskog logora proizlazi da je Josef S. bio pripadnik raznih SS-ovih postrojbi koje su kao svoj znak imale mrtvačku glavu (Totenkopf). Usporedbom povijesnih fotografija s kasnijim snimkama jedna stručnjakinja nije mogla nedvojbeno utvrditi njegovu djelatnost u koncentracijskom logoru Sachsenhausenu.

Državno odvjetništvo Josefu S. predbacuje da je između 1942. i 1945. „svjesno i svojevoljno" sudjelovao u ubojstvu logoraša: pomaganje u ubojstvu u 3.518 slučajeva, kako se to kaže pravnim jezikom. Konkretno se radi, prema optužnici, o strijeljanju sovjetskih ratnih zarobljenika i ubijanju zatvorenika upotrebom bojnih otrova. Zatvorenici su osim toga umirali „uslijed stvaranja i održavanja uvjeta usmjerenih protiv života".

Koncentracijski logor Sachsenhausen

Koncentracijski logor Sachsenhausen u Oranienburgu, sjeverno od Berlina, imao je za vrijeme nacističke vladavine posebnu ulogu. Od uspostave 1936. on je služio kao model za druge logore, a kasnije je bio upravna centrala za cijeli sustav koncentracijskih logora i obrazovni centar SS-a.

U njemu je bilo zatočeno više od 200.000 ljudi. Deseci tisuća su strijeljani, ubijeni plinom, umrli od stravičnih medicinskih pokusa ili zbog neljudskih uvjeta života. Još krajem travnja 1945., kad je Crvena Armija već bila pred Oranienburgom, SS je više od 30.000 zatvorenika tjerao na takozvane marševe smrti, pri čemu su tisuće njih izgubile život.

Izvještaj preživjelog logoraša

Suđenje Josefu S. počelo je već u listopadu prošle godine. Jedan povjesničar je kao stručnjak iscrpno opisao što se događalo u Sachsenhausenu i kakvi su uvjeti tamo vladali. U procesu sudjeluje i 16 sutužitelja među kojima je deset osoba koje su preživjele nacističke zločine.

Krajem veljače ove godine je primjerice video-vezom ispitan 98-godišnji Alfons Studzinski koji je 1940. s 15 godina dospio u Sachsenhausen kao politički zatvorenik. Kao svjedok on je opisao kako su se neki zatvorenici iz očaja zalijetali u ogradu koncentracijskog logora te da su ih tamo ustrijelili pripadnici SS-a. „Čovjek se nije mogao objesiti", rekao je Studzinski. Govorio je i o kaznenim mjerama, kao što je primjerice višesatno stajanje na zbornom mjestu, ubijanje od strane SS-a i marš smrti od 21. travnja do 3.svibnja 1945., koji je za njega završio oslobađanjem.

Na pitanje predsjednika sudskog vijeća Uda Lechtermanna upućeno optuženiku, želi li Alfonsu Studzinskom nakon završetka njegovog saslušanja još nešto reći, Josef S. je odgovorio da ne želi.

Ubojstvo i sudjelovanje u ubojstvu ne zastarjevaju

Viši državni odvjetnik Thomas Will vodio je Središnjicu za razjašnjenje nacionalsocijalističkih zločina u Ludwigsburgu. Od svog osnivanja 1958. ta ustanova skuplja informacije koje bi državnom odvjetništvu mogle poslužiti za pokretanje istrage o nacističkim zločinima i tako podupire istrage koje provode državna odvjetništva njemačkih saveznih pokrajina. Will je i za ovo suđenje odigrao važnu ulogu.

Treba li još suditi jednom starcu za zločine počinjene prije 80 godina, i to razmjerno „malom kotačiću" u nacionalsocijalističkom stroju za ubijanje, pitao je Deutsche Welle Thomasa Willa prilikom početka suđenja. On je odgovorio: svakako, jer je zastara ubojstva zakonom isključena upravo zbog nacističkih masovnih zločina. „Cilj jednoga kaznenog postupka je uvijek utvrđivanje individualne kaznene odgovornosti", rekao je Will.

Ali, u čemu se može sastojati ta individualna odgovornost, to se u pravnoj praksi promijenilo od presude bivšem stražaru u koncentracijskom logoru Johnu Demjanjuku 2011. godine. Do tada je vrijedilo načelo dokazivanja izravnog osobnog sudjelovanja u ubijanju kao uvjet kaznenog progona. Bivši stražari u koncentracijskim logorima su se već pojavljivali na suđenjima tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, ali samo kao svjedoci. To se promijenilo 2011. godine, kaže Will, tako da „već najobičnije obavljanje dužnosti u jednom koncentracijskom logoru za vrijeme uočljivih sustavnih ubojstava može biti kazneno djelo kao sudjelovanje u zločinu, ako to dokažu odgovarajuće spoznaje do kojih se dože u glavnom postupku".

Zaokret u presudi Demjanjuku

Demjanjuk je 2011. godine u Münchenu u dobi od 91 godine osuđen na petogodišnju kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu u više od 28.000 slučajeva. U presudi se kaže da je Demjanjuk bio dio nacističke mašinerije za masovno ubijanje. Od tada je više muškaraca osuđeno zato što su držeći stražu pomagali u izvršenju ubojstava, jer su znali da se čine sustavna ubijanja ljudi ili da su zatvorenici izgladnjivani („svjesno i svojevoljno") kako bi umrli.

Hoće li u malobrojnim preostalim slučajevima doći do suđenja često je pitanje sposobnosti tih starih osoba za sudjelovanje u suđenju. Za optuženika Josefa S. uređena je posebna prostorija za odmor.

Suđenje 101-godišpnjaku se nastavlja od 10. ožujka. Prema planu trebao bi biti saslušan jedan izraelski sutužitelj i jedan psihijatrijski stručnjak na temu „sjećanje i potiskivanje". Sljedećeg dana se očekuje saslušanje još jednog sutužitelja i jedne sutužiteljice iz Francuske. Zasad su ročišta planirana do kraja travnja.