Napad u Solingenu nije slučajnost

„Stranci van" - ova parola je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća postala simbol Njemačke u kojoj se na mnogim mjestima otvoreno iskazivala mržnja prema strancima. Uzroci za to su bili različiti. Na istoku zemlje, na području bivšeg DRR-a, kolabirala je planska ekonomija kojom je do ujedinjenja Njemačke upravljala država. Milijuni ljudi su ostali bez posla ili su se iz nekih drugih razloga osjećali građanima drugog reda. U potrazi za krivcem mnogima je zato bio dobro došao „stranac".

U DDR-u je bilo znatno manje stranaca nego u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ipak, frustracija zbog novih društvenih okolnosti se usmjerila prema osobama drugačijeg izgleda. Naime, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj su prvenstveno na privremenom radu bili radnici iz Vijetnama i Angole.

Najmlađa žrtva – četverogodišnja curica

Napadi motivirani rasizmom su tada bili sve drugo nego rijetkost. Često je u njima bilo mrtvih. Mediji širom svijeta su u kolovozu 1992. godine izvijestili o opsadi kuća u Rostocku u kojima su većinom živjeli Vijetnamci. Raspojasana gomila je uz odobravanje okupljenih građana podmetnula vatru u kuće. Čista je slučajnost da nitko od stanara nije poginuo.

Devet mjeseci kasnije, 29. svibnja1993. godine i u Solingenu je zapaljena jedna kuća. U požaru je život izgubilo pet djevojčica i žena turskog podrijetla. Saime Genç je bila najmlađa žrtva i imala je samo četiri godine. Najstarija žrtva je bila 27-godišnja Gürsün İnce. Hatice Genç je imala 18, Gülüstan Öztürk 12, a Hülya Genç samo devet godina. Tragedija nije bila slučajna nesreća nego djelo desničarskih ekstremista koji su požar podmetnuli tijekom noći.

Bundestag je pooštri zakon o azilu

Napad u Solingenu je izvršen samo tri dana nakon što je njemački parlament (Bundestag) u znatnoj mjeri ograničio pravo na azil. Vladajuća koalicija koju su činili konzervativci (CDU/CSU) i liberali (FDP) uz podršku oporbenih socijaldemokrata su promijenili Ustav. Do tada je na temelju članka 16. u Njemačkoj važilo neograničeno pravo na azil. Izmjenom Ustava su političari reagirali na masovan rast broja tražitelja azila od kraja 80-tih godina.

Dugo je broj tražitelja azila bio ispod 100.000, da bi 1990. godine porastao na skoro 200.000, a dvije godine kasnije taj se broj udvostručio (438.191). U to vrijeme su i na zapadu Njemačke izborne uspjehe počele bilježiti desno-radikalne stranke poput Republikanaca. Na izborima 1992. godine u tradicionalno ekonomski jakom Baden-Württembergu su imali najbolji izborni rezultat osvojivši čak 12 posto glasova birača.

„Zatrovano raspoloženje"

Anetta Kahane, voditeljica antirasističke zaklade Amadeu Antonio iz Berlina, kaže da vidi paralelu između eksplozivnog raspoloženja od prije 25 godina i današnje situacije. I dodaje: pitanje o tome koliko izbjeglica može doći je povezano s pitanjem "pa zar nemamo previše stranaca u zemlji?”. Ovo miješanje pojmova i činjenica da se na strance i izbjeglice gleda kao na uljeze i strana tijela je u znatnoj mjeri, kako kaže Anetta Kahne, "zatrovalo raspoloženje”.

Takva negativna društvena klima stajala je života Amadeua Antonia iz Angole, po kojem je zaklada dobila ime. On je u studenome 1990. godine u Eberswaldeu kod Berlina brutalno pretučen palicama za bejzbol i umro od zadobivenih ozljeda. Napala ga je grupa mladih ekstremnih desničara. Petorica napadača su osuđeni na zatvorske kazne, no najveća je iznosila samo četiri godine. A nekoliko njih je dobilo samo uvjetne kazne.

Strože kazne za počinitelje

Suci su u slučaju Solingen bili stroži. Napadači u dobi između 16 i 23 godine su 1995. osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od deset do 15 godina. Osuđeni su zbog peterostrukog ubojstva, pokušaja ubojstva u 14 slučajeva i podmetanja požara. Rainer Brüssow, odvjetnik obitelji Genç, kaže da je „Solingen u povijest poslijeratne Njemačke ušao kao vrhunac mržnje prema strancima".

Anetta Kahane iz zaklade Amadeu Antonio bi bila sretna da političari 1993. godine nisu mijenjali zakon o pravu na azil. I kaže da je tadašnja odluka bila vrlo loš signal i u pravcu zapada. Kako objašnjava, zapadnonjemačko društvo je tada prihvaćalo doseljavanje kao nešto normalno, ali se to promijenilo zbog katastrofalnih diskusija o pooštrenju uvjeta za dobivanje azila.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.