Jeftini prijemnik kao instrument nacističke propagande

Početkom 1930-ih godina, radio je bio ono što su danas internet i društvene mreže. Međutim, prijemnici su bili skupi, često su koštali više od prosječne plaće.

Nacionalsocijalisti su rano prepoznali ogroman potencijal radija i iskoristili su ga čim su mogli - da izvrše utjecaj na tada skoro 70 milijuna Nijemaca.

Ministar propagande Joseph Goebbels natjerao je firme kao poput Telefunkena, Loewea ili Blaupunkta da na tržište izbace jeftini uređaj, takozvani narodni prijemnik, bez obzira na troškove proizvodnje - samo nekoliko tjedana nakon što je Adolf Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, 30. siječnja 1933.

Prvi model nosi oznaku VE 301, (akronim od narodni prijemnik, odnosno datum Hitlerovog preuzimanja vlasti). S fiksnom cijenom od 76 Reichsmaraka (RM, danas bi to bilo skoro 400 eura), uređaj je bio pristupačan za većinu domaćinstava. A 1938. na tržište dolazi DKE 38, „mali njemački prijemnik" popularan pod imenom „Goebbelsschnauze" - Goebbelsova gubica.

Pretplatom financirali Goebbelsovo ministarstvo

Narodni prijemnik je predstavljen javnosti 18. kolovoza 1933. u Berlinu, na Velikoj njemačkoj izložbi radio-tehnike gdje je prodano prvih 100.000 primjeraka.

Uspjeh je bio ogroman: početkom 1932. u Njemačkoj je bilo četiri milijuna radio-pretplatnika, a na vrhuncu 1943. je oko 16 milijuna Nijemaca plaćalo dva RM-a mjesečno. Najveći dio novca od radijske pretplate odlazio je u Goebbelsovo ministarstvo, koje je time financiralo skoro cijeli svoj budžet.

Naravno, na stanovništvo se može utjecati samo ako nacistička država određuje kakav će biti radijski program - do najsitnijih detalja.

Radio-postaje, koje su u početku bile neovisne, stavljene su pod krovnu organizaciju i politički dovedene u „red". Osim jednog, svi direktori su smijenjeni, a na njihovo mesto postavljeni ljudi lojalni režimu. Direktorima, koji su sada bili na liniji, Goebbels je još u ožujku 1933. rekao: „Ne krijemo - radio pripada nama i nikome drugom. Stavit ćemo ga u službu naše ideje, i ovdje ne smije doći do riječi nijedna druga ideja."

Izvještaji s bojišta, malo zabave i mnogo Hitlerovih govora

Postoje samo dva programa, jedan nacionalni i jedan lokalni. Emisije počinju s, u ono vrijeme sveprisutnim pozdravom, Heil Hitler - živio Hitler. Podrazumijeva se da se na radiju naročito često čuje glas vođe, Führera. Svi važniji Hitlerovi govori se emitiraju u cijelosti. A uređaji su se reklamirali plakatima na kojima je pisalo: „S narodnim prijemnikom cijela Njemačka čuje Führera".

S početkom 2. Svjetskog rata u Europi 1939. propagandni radio je postao posebno važan. Stalno su emitirani i sve više uljepšavani izvještaji s fronta. Umjesto muzike za ples puštani su marševi, ali nije manjkalo ni zabave. Posebno je bila popularna emisija Koncert muzičkih želja za Wehrmacht, gdje su se čule tadašnje zvijezde.

Najkasnije početkom 1943. kada je Njemačka izgubila bitku za Staljingrad, i kada se sve jasnije nazirao poraz u ratu, radio je imao zadatak da „osokoli" Nijemce.

U govoru u Palači sportova u Berlinu 18.2.1943. koji je radio naravno prenosio uživo, Goebbels je publici retorički postavio deset pitanja, od kojih je četvrto glasilo: „Je l' hoćete totalni rat? Hoćete li da, ako treba, bude totalniji i radikalniji nego što to sada uopće možemo i zamisliti?“. Nakon svakog pitanja - publika gromoglasno odgovara - Da! - i oduševljeno aplaudira.

Za slušanje stranih kanala -  smrtna kazna

Ali, postalo je teško skrivati istinu. Nijemci sve manje vjeruju nacističkom radiju. Mnogi slušaju strane „neprijateljske stanice" kao što je BBC-jev servis na njemačkom jeziku – što je kazneno djelo za koje prijeti čak i smrtna kazna.

Thilo Wobst, koji je tijekom rata kao učenik slušao zabranjene postaje, kaže za „Portal svjedoka suvremenika” u Domu njemačke povijesti: „Slušali smo emisije, ali nismo ništa o tome pričali. Mama je rekla: 'Ili drži jezik za zubima, ili leti radio'."

Od prvog dana rata, radio je igrao ključnu ulogu: kao što je poznato - 1. rujna 1939. Njemačka je napala Poljsku. Međutim, Nijemci su na radiju čuli lažnu vijest - da je Poljska napala radio-postaju Gleiwitz u Gornjoj Šleziji.

Tog dana, Hitler se Nijemcima obratio preko radija: „Poljska je noćas prvi put pucala na naš teritorij, i to regularna vojska. Od 5.45 ujutro, uzvraćamo paljbu."

I kao što je počelo, s lažima na radiju, tako je bilo sve do kraja: 1. svibnja 1945. radio je javio da je Hitler pao - u borbi protiv boljševizma, u svojom uredu, boreći se za Njemačku do posljednjeg daha. Međutim, Hitler je dan prije toga u bunkeru izvršio samoubojstvo.

Nekoliko dana kasnije rat u Europi je okončan - a s njim i nacistička propaganda. Vojna vlada SAD-a u Zapadnoj Njemačkoj prvo je zabranila njemačke radijske emisije. U godinama nakon toga, SAD, Velika Britanija i Francuska uspostavili su nove radiodifuzne strukture u Zapadnoj Njemačkoj. Pritom im je bilo jako važno da radio nikada više ne bude stavljen u službu bilo koje vlade kao propagandno sredstvo.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu