Günter Grass sasvim osobno

Grass je ovoga puta napisao jednu "bezazlenu" knjigu - nikakvih skandala, nikakvih osjetljivih tema, nikakvih provokacija. "Die Box" je zamišljena kao nastavak autobiografije "Dok ljuštim luk" i pokriva vremensko razdoblje od 1959. do 1999. - godine kada je Grass dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ratne godine su, dakle, ostale u prvoj autobiografskoj knjizi koja je prije dvije godine podigla ogromnu prašinu jer je u njoj slavni njemački pisac priznao da je kao 17-godišnjak bio član jedinica SS-a, što je do tada skrivao od javnosti. U novoj knjizi nema velikih priznanja i ispovijedi - ona predstavlja Grassa kao obiteljskog čovjeka i oca osmero djece, četvoro iz prvog braka, dvoje vlastite iz drugog i još dvoje koje je u brak dovela njegova druga supruga.

Priče iz mračne komore

"Bio jednom jedan otac, koji pozvaše k sebi - jer bijaše već star - svoje sinove i kćeri - četiri, pet, šest, osam ih je bilo - dok se oni, nakon dugog oklijevanja, njegovom pozivu ne odazvaše. I sada sjede za jednim stolom i smjesta počinju čavrljati" - tom rečenicom počinje Grass svoje "priče iz mračne komore", kako stoji u podnaslovu knjige. Mračna komora, jer je u središtu knjige zapravo obiteljska fotografkinja Maria Rama, "Mariechen", kako je Grass od milja zove u knjizi. Ona je dokumentirala život obitelji Grass sa svojim fotoaparatom Agfa-Box (zato i naslov knjige "Die Box"). Ali mračna komora i zato jer je autobiografsko djelo 80-ogodišnjeg pisca žanrovski gledano mješavina bajke, fantastike i obiteljske sage - što odgovara autorovom shvaćanju autobiografije. Sjećanja su varljiva, ona očuđuju i uljepšavaju prošlost i puno toga ostavljaju u mraku, kaže Grass. On ne preza ni od riječi "laž". Svojoj vlastitoj stvarnosti sam najbliži kada lažem. Ja lažem jer mi to nalaže struka. Književnost je u najboljem slučaju viši oblik laži."

Što je istina, a što laž?

Grassovu autobiografiju stoga ne treba čitati u nadi da će se u njoj naći istinita slika nobelovca kao privatne osobe, već kao bajka o Grassu i njegovo osmero djece po motivima iz njihovog stvarnog života. I ispričana iz perspektive djece. Autor ih pušta da u devet rundi razgovora pričaju o svom "tatici". Tom formom se sugerira autentičnost iako je jasna Grassova igra s fikcionalnim. I da ne bi bilo zabune - ti razgovori nisu autentični. A kako su djeca reagirala na svoje pojavljivanje u očevoj autobiografiji? Različito, kaže Grass: "Kako se kod nas povremeno provodi demokracija, ja sam im drugu verziju teksta napisanog na pisaćem stroju poslao. I odjek je bio kod nekih izrazito kritičan, kod nekih ne. Neki su rekli: možeš pisati što hoćeš o nama, a drugi su bili osjetljiviji." Nakon toga je, priznaje, neke stvari izbacio, neke nadopunio, neke promijenio. U konačnoj verziji nalazimo Grassa kao obiteljskog čovjeka koji žudi za harmonijom - ni traga bučnom društvenom kritičaru, angažiranom socijaldemokratu i stalnom gunđalu kako se svih ovih godina rado prezentirao u javnosti.