Grassov "obračun s njima"

Günter Grass je duboko povrijeđen. Njegova je najnovija zbirka stihova «Glupi August» potresan dokument koji ni jednoga čitatelja ili promatrača neće ostaviti hladnim. Naslov je dvoznačan: "Glupi August" može biti shvaćen kao simpatični, glupavi klaun u cirkusu, ali i glupi mjesec kolovoz u kojem se na slavnog pisca sručila kiša kritika. U pjesmama što ih je Grass ilustrirao vlastitim litografijama i crtežima, 79-godišnji nobelovac otkriva svoju duševnu bol. No, iz nje najviše curi srdžba i autorov bijes na neke medije, čijim je bespoštednim napadima bio izložen prošloga ljeta, kada je objavljena knjiga njegovih sjećanja pod naslovom «Dok ljuštim luk».

U toj autobiografiji Grass pripovijeda o svojoj mladosti, ideološkoj zavodljivosti u doba nacionalsocijalizma, o strahotama rata i svom poslijeratnom sazrijevanju kao pisac. Ta knjiga po prvi put donosi njegovo javno priznanje da je pred kraj Drugog svjetskog rata sa 17 godina služio kao naoružani pripadnik postrojba SS-a. No, bilo je kasno, prekasno. Vjerodostojnost i moralni integritet autora su izgubljeni – tako ili slično glasili su naslovi novina i časopisa, a slika pisca na naslovnicama bila je praćena obilježjima SS-a.

Život obilježen sramom

Grass je tada u jednom intervjuu za Prvi program njemačke televizije izjavio: «Tek sam sada bio u stanju pisati o mojoj ratnoj prošlosti. Tko hoće, neka mi sudi. No, ovo što sada doživljavam od pojedinaca nema baš mnogo veze s pravednošću te vodi k osudi mene kao nečovjeka i naknadno dovodi u pitanje sve ono što čini moj kasniji život. A taj je kasniji život, među ostalim, bio obilježen i sramom.»

U naslovima nekih od četrdesetak pjesama ogleda se Grassovo raspoloženje nakon tog – kako ga je on doživio – medijskog pokušaja uništenja, i to u rasponu između stida, gađenja i bijesa: «Na stupu srama», «Bez sna», «Moj porok», «Što ostaje», «Žalopoljka šumskoga šetača». U pjesmi «Glupi August» – slobodno prevedeno – stoji: «I sâm sam sebi pomalo komičan, izveden u hitnom postupku pred sud pravednika.»

Pjesnik – žrtva medijske hajke?

Uz tu pjesmu otisnuta crno-bijela litografija preko cijele stranice prikazuje Grassa pognutog poput kažnjenika s kapom na glavi, podsjećajući na žrtvu inkvizicije ili kulturne revolucije u Kini. Doživljaj samoga sebe kao žrtve Grass najuvjerljivije formulira u pjesmi «Kao primjer»: «Sudbina kunića oguljena krzna i mene je trebala snaći: da gol, spreman za rahlo pečenje i usitnjen na zalogaje, kao omiljeno jelo završim na trpezi omraženih gostiju.»

Bijes na medije dolazi do izražaja na više mjesta u zbirci. U pjesmi «Što ostaje» Grass napada novinarsku hajku: «A onda netko, vičan zanatu podlosti, izreza rečenicu iz opširna konteksta i položi je na pijedestal istesan od laži.» Pjesma «Heroji današnjice» – misli se na novinare – završava riječima: «Samo ih ambicija krvnika tjera da budu uvredljivi.» Na kraju zbirke, u pjesmi «Usporedba vremena», Grass jasno daje do znanja da ne može biti miran i opušten s obzirom na medijsku kampanju, što se – kako smatra – bila povela protiv njega.

Autentično, ali jednostrano

Vrlo otvorena, iskrena zbirka daje povoda za nove napade na Grassa, jer tematizira isključivo njegovo osobno viđenje stvari i vlastite osjećaje. Iz snage njegova izraza je vidljivo koliko su ga pogodila izvješća u medijima, koliko je patio. Ta je krajnje intenzivna autentičnost najjača strana ove zbirke pjesama. Najslabija je jednostrana perspektiva knjige. Složenost razračunavanja s novijom njemačkom poviješću na primjeru Güntera Grassa shvatit će zacijelo samo onaj tko pročita njegovu knjigu sjećanja «Dok ljuštim luk», ali i opsežnu, upravo objavljenu zbirku dokumenata o medijskom praćenju izlaska te autobiografije.