O hrvatskoj čežnji da bude posve normalna zemlja

Jedna velika stranka desnog centra, jedna lijevog centra; čas pobjeđuje jedna, čas druga. Besprijekorni ustav, članica Europske unije i NATO-a, uskoro vjerojatno i zone eura. 5. srpnja se opet ide na izbore, posve redovito, četiri godine nakon posljednjih izbora.

Hrvatska je na prvi pogled posve normalna europska demokracija, normalna i sa svojim aferama, krizama i gospodarskim problemima. A ipak ova nacija još uvijek ostaje zatočenicom svoje nedavne prošlosti.

S trenutnim premijerom Andrejem Plenkovićem se čini kako je Hrvatska nepovratno stigla u europsku normalnost. 50-godišnjak, s dobrim kontaktima u Europi, ne traži velike geste, smanjuje napetost i deeskalira gdje si to može priuštiti, zrači trijeznošću i razumom - kao nekakva Angela Merkel istoka, rijetkost u toj regiji. S novim predsjednikom, socijaldemokratom Zoranom Milanovićem uspijeva i politički suživot. Svoje prvo predsjedavanje Vijećem EU-a je članica Europske unije tek sedam godina uspjela savladati bez mnogo buke.

Otvoreno desno krilo

Za Orbanizam i pobunu protiv Bruxellesa Zagreb nema previše prostora za poteze. Kriza s koronom je još jednom čitavoj naciji drastično pokazala koliko je ovisna o Europi koja će funkcionirati: usprkos niskom broju zaraženih joj je de-facto susjed Austrija dugo držala granicu zatvorenom kako bi što duže držala rijeke turista u vlastitoj zemlji.

Europska normalnost danas znači i ekstreme. Gdje Hrvatska demokratska zajednica pod Plenkovićevim vodstvom trenutno propušta nekakve nacionalističke uzlete, ispitivanja najavljuju novom Domovinskom pokretu na izborima 5. srpnja nekih 10 do 15% - otprilike koliko ima i AfD u Njemačkoj. Njegov vođa, pjevač "narodnjaka" Miroslav Škoro poseže za identitetskim čistunstvom, prikrivenom mržnjom i iluzijom suverenosti - točno takvom ideološkom mješavinom kakva posvuda u Europi ima ili barem obećava uspjeh.

Istovremeno izraz i izvor hrvatskom problemu nije rub ekstremne desnice, nego HDZ koji se osjeća kao stranka države i nacije. Ona ovu smjesu servira kao nacionalni napitak. Sastojaka ne nedostaje: još uvijek malobrojni preostali Srbi mogu poslužiti kao neprijatelji, još uvijek nije jasan odnos prema susjednoj Bosni. Ako Plenković izgubi izbore, to će biti voda na mlin desnom krilu HDZ-a predvođenom bivšim ministrom vanjskih poslova Davorom Stierom. Ali neće mu nužno pomoći niti ako pobijedi. Ako HDZ bude ušao u koaliciju sa Škorinim ekstremistima i tako će nacionalističko krilo moći računati na uzlet - već sad takva desno-još desnija koalicija ima blagoslov utjecajne Katoličke crkve. A ako nasuprot tome Plenković pokuša koaliciju sa socijaldemokratima - i to još možda kao manji partner u vladi, onda će i HDZ-u prijetiti raspad.

Hrvati sami među svojima

Točno je četvrt stoljeća da je Hrvatska pod HDZ-om postala ono što je danas. 5. kolovoza 1995. su hrvatske jedinice, u prešutnoj suglasnosti s beogradskim ratnim vladarom Slobodanom Miloševićem, "oslobodile" maleni gradić Knin od njegovih stanovnika. U samo nekoliko dana je srpska manjina nestala iz zemlje. Sjećanje se svake godine slavi kao Dan zahvalnosti, neka vrsta nacionalnog Thanksgivinga.

Već 25 godina Hrvatska pripada Hrvatima - i time, prema vlastitom osjećaju, HDZ-u. Pažljivo orkestrirano masovno protjerivanje Srba je svojedobno u liberalnim krugovima hrvatske javnosti izazivalo iritacije, ubojstva koja su s time bila povezana na odvratnost. Ali i tiho olakšanje: ne pruža li taj egzodus i šansu?

Sa Srbima je ta teška domovina ipak imala i jedan problem manje. Konačno su tamo gdje su oni činili većinu, na primjer u Kninu, u godinama prije toga Srbi protjerali Hrvate s ciljem da svoju domovinu priključe budućoj Velikoj Srbiji. S tim srpskim političarima stvoriti funkcionirajuću Hrvatsku bi bilo teško, ako ne i nemoguće. A od kako su u državi ostali živjeti još (skoro) samo Hrvati, izgledao je otvoren i put u europsku normalnost.

Ono što je izgledalo kao prednost se pokazalo kao urođena greška: ova Hrvatska nije nastala kao nacija, nego kao strana u ratu. Ne kao ujedinjenje sukobljenih strana vlade i naroda, ljevice i desnice, onih gore i onih dolje, nego kao borbena manjina u višenacionalnoj Jugoslaviji - kao momčad, ne kao igralište. Kako bi oni bili predstavljeni i bio predstavljen njihov identitet je bila dovoljna jedna stranka. Druge su doduše smjele postojati, ali njihovo mjesto je uvijek bilo na pomoćnoj klupi, ne kao protivnik u igri.

Kad je Jugoslavija postala prošlost, a Srbi otišli, za nacionalnu stranku prema vlastitom razumijevanju više nije bilo protivnika. Čemu još institucije, kompenzacije u interesima? Pa tu smo svi među svojima! Tko god da je i financijski profitirao od političkih odluka novac će uvijek ostati u nacionalnoj obitelji - dakle uvijek će doći u pravi džep. Gdje je bilo ozbiljne oporbe - a nje je bilo i ima je još uvijek, prije svega u Istri, Rijeci, ali i u Zagrebu - ona može samo biti antihrvatska. Tako je "prava" hrvatska stranka, HDZ i u tendenciji stalno bila između nacionalizma i korupcije. Premijer Andrej Plenković je vješto plovio između te Scile i Haribde. Ali da njegov brod uvijek iznova udari bilo na jednu, bilo na drugu hrid, to on neće moći trajno izbjeći.