Godišnjica genocida u Srebrenici - mladi u koloni Marša mira

"Marš mira je nešto što mi djeca boraca Srebrenice s ponosom trebamo preuzeti kada preživjeli genocida više ne budu mogli hodati ovim putem. Mi to trebamo naslijediti i voditi kako bi održali tradiciju, da se ne bi zaboravilo to što se desilo u Srebrenici i Podrinju tokom rata", kaže Damir Cvrk koji je na trodnevni pješački pohod, koji je ove godine održan po dvadeseti put, došao iz Švedske gdje danas živi. On je bio vođa grupe od 247 mladih čiji su očevi bili borci Srebrenice i došli su sa svih strana svijeta od Australije do Amerike i iz brojnih europskih zemalja.

Marš mira se tradicionalno održava u okviru obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i njenoj okolici. To je pješački pohod u dužini od oko 100 kilometara puta kroz teško prohodne šumovite, brdsko-planinske predjele s mnogobrojnim potocima i manjim rijekama. Tim putem su se u srpnju 1995. godine Bošnjaci iz Srebrenice pokušavali probiti ka Tuzli i Kladnju, do teritorija koji su bili pod kontrolom Armije BiH. Mnogi od njih su na tom putu ubijeni, a ovaj pohod u kojem svake godine sudjeluje po nekoliko tisuća mladih, starih, žena i djece iz cijelog svijeta održava se sa ciljem odavanja počasti žrtvama genocida.

Želja za više informacija o tome što se dogodilo

S Damirom je u toj grupi potomaka boraca Srebrenice bila i Lejla Delić koja je došla iz Londona gdje danas živi: "Ja sam osnovala grupu „Djeca boraca Srebrenice“ i na Maršu smo već treći put. Ja sam dijete „Zlatnog ljiljana“ (Najveće ratno priznanje Armije BiH – prim. a.). Moj otac je prošao ovim putem i hvala Bogu ostao živ", kaže s ponosom u glasu Lejla i nastavlja: "Meni je teško kada čujem priče preživjelih, a mogu misliti koliko teško je onima čiji roditelji nisu preživjeli na ovom „putu smrti“. Smatram da je naša dužnost kao druge generacije da nastavimo i prenosimo tu priču o genocidu koji nam se dogodio jer, evo, ja živim u Londonu, a mnogi moji vršnjaci tamo ne znaju ni gdje je Bosna, a kamoli što se ovdje dešavalo tokom rata", kaže Lejla.

Amina Jusufović je iz Janje, ima 18 godina i 12-ti put je bio na Maršu Mira: "Kada sam imala tri godine doveli su me roditelji. Želja da što više saznam se s godinama budila u meni i zato stalno dolazim. Taj prvi put su me više nosili, mada sam i sama hodala. Svake godine prolazim ovaj put jer to je najmanje što mogu učiniti da iskažem poštovanje žrtvama genocida", kaže Amina.

Na naše pitanje što na nju ostavlja najveći dojam tijekom ovih pješačenja, ona kaže: "Sve ono što čujem u pričama preživjelih, jer svaka priča ima svoju težinu. Priče djece čiji su najbliži ubijeni su posebno teške i ostavljaju utisak na mene tako da mi duša i srce teže da se svake godine vraćam ovdje", kaže Amina Jusufović.

Damir Cvrk, vođa grupe mladih čiji su očevi bili borci iz Srebrenice, kaže kako sumnja da se u svijetu zna dovoljno o tome što se dogodilo u Srebrenici u srpnju 1995. godine: "Mislim da ni mnogi Bošnjaci koji žive u Bosni ne znaju dovoljno o tome što se događalo u Srebrenici, a kamoli u Europi ili svijetu. Mi mladi moramo forsirati da se poslije priznanja genocida u Srebreniciratna događanja u Bosni i Hercegovini uvedu u satove povijesti u školama, da se o tome govori kao što se govori o holokaustu nad Židovima kako bi čitav svijet saznao što se ovdje dešavalo", kaže Damir Cvrk.

Obitelji na Maršu mira

U koloni su bile i cijele obitelji. Među njima je su i Mehmetovići iz Sarajeva: otac, majka i dva sina. Mlađi Ahmed ima 10 godina. On kaže da se nije umorio od pješačenja: "Došao sam odati počast ubijenima na ovom put i mislim da ću doći opet. Bilo je naporno, ali prošlo je", kaže ovaj desetogodišnji Sarajlija.

Njegov brat Adrijan ima 18 godina i prvi put ja na Maršu mira: "Krenuli smo „u paketu" cijela obitelj, ovo nam je prvi put. Nije nimalo lako pješačiti po ovoj vrućini, ali ako imaš volju uz pomoć Alaha sve se izdrži, što bi se reklo." Adrijan kaže da su mu posebno upečatljive bile strašne priče preživjelih, koji su ovim putem prošli 1995. godine.

A među tisućama sudionika Marša mira su upravo i oni koji su preživjeli genocid u Srebrenici. Jedan od njih je i legendarni Ramo Kadrić o kojem je pisao i DW. On je ovim putem prošao ratne 1995. godine. Iako je u poodmaklim godinama, u ratu je dva puta bio ranjavan, teško se kreće, on se ne predaje i do sada je sudjelovao na svakom Maršu mira: "Idem i ići ću dok god mogu hodati. Teško je jer svaki put osim fizičkih napora ja ponovo proživljavam sve ono što se na ovom putu dešavalo tog srpnja. Vidim ponovo u sjećanju ljude koji su zauvijek ostali u ovim šumama... Teško je, ali s tim moramo živjeti i nikada zaboraviti kako se to više nikada i nikome ne bi dogodilo", kaže Ramo. 

U tri etape tri dana pohoda od 8. do 10. srpnja sudionici prelaze između 25 i 30 kilometara, a na mjestima noćenja u kampovima se održavaju kraći satovi povijesti. Druga kolona, sa znatno manje sudionika 9. srpnja krenula je iz pravca Žepe. Ove godine u toj koloni je bilo 120 sudionika i u Potočare su došli u isto vrijeme kada i glavna kolona iz pravca Nezuka.

Obje kolone sudionika Marša mira su u Memorijalni centar Potočari stigle sinoć - dan uoči komemoracije i kolektivne dženaze-namaza na kojoj će ove godine biti ukopani posmrtni ostaci još 14 žrtava genocida.