Ramin hod po mukama

Ramo je još u djetinjstvu ostao siroče. Njegov otac je izvršio samoubojstvo, a majka zatim napustila njega i njegovu godinu dana stariju sestru. Ostali su na teret već staroj baki Fatimi koja ih nije mogla čuvati i izdržavati oboje. Tako se Ramo s nepune tri godine našao u Domu za djecu bez roditelja u Kiseljaku kod Zvornika. "Bio sam među najmlađima u Domu.Tu sam odrastao. Ne mogu reći da mi je bilo loše. Imali smo sve gotovo kao djeca u normalnim obiteljima. Ponekad za neke greške dobiješ malo štapom, ali ništa strašno. Imali smo pažnju odgajatelja koji su nas učili dobrom, ali i svoju slobodu. Vodili su nas i na more, bio sam dobar učenik pa sam za ljetnjih i zimskih praznika išao kući vidjeti obitelj. A onda je došao rat", priča Ramo.

Odgojiteljica Dragica, batine i bijeg iz Doma

Iz Doma u Kiseljaku su ih prebacili u drugi, u Srbiji, u Banji Koviljači. Ramo je tada imao 11 godina. Dječačić u pubertetu ubrzo je upao u nevolje jer je domska odgajateljica Dragica najčešće kao odgojno sredstvo koristila batine.

"Nije nam dozvoljavala izlazak u grad pa smo mi onda bježali, zbog djevojčica i tako. Po povratku u dom slijedile su batine i to debelom motkom. Stalno batinanje mi je dozlogrdilo pa sam pobjegao s dvojicom drugova. Adi i Amadi su bili iz Sarajeva. Pobjegli smo na ulicu. Bio sam na ulici do kraja '93.godine. Krstarili smo Srbijom od Loznice preko Šapca i Rume do Subotice pa nazad u Beograd. Najduže smo bili u Šapcu. Spavali smo u jednom napuštenom autu blizu nekog hotela", sjeća se Đulaković.

U Šapcu ih je privela policija i predala lozničkoj. U Loznici su bili u ćeliji do kasno uvečer kada je po njih došao kombi iz Doma u Koviljači.

"Rekli su nam da se vraćamo u Dom. Ja sam se obradovao tom kombiju jer mi je više bio dosadio život na ulici. Međutim kombi nas nije odveo u Dom već su nas odveli u Zvornik, u vojarnu u naselju Karakaj. Strpali su nas u jednu sobu s wc-om. Bila je tu još jedna soba u kojoj je boravilo 28 ljudi. To su bili neki Albanci ili Sandžaklije, ne znam."

Na naše pitanje koliko dugo je ostao u Karakaju, Ramo Đulaković odgovara:

"Bili smo tu pet i pol mjeseci. Najprije smo dva dana bili u prizemlju te zgrade dok nas nisu premjestili na kat. Dolje su bili čovjek, žena i mala beba. Njih je obilazio Crveni križ. Kada bi dolazili ovi iz Crvenog križa, nas su sklanjali u vojarnu."

U logoru: Dule bez noge i duše

Ramo dalje priča da su on i dvojica drugova bili maltretirani svakodnevno. Bez ikakvog povoda i razloga prebijali su ih pijani čuvari. Ramo nam pokazuje ruku koju su mu slomili kao i nekoliko rebara. Najgori među njima je bio neki Dule za kojeg on misli da je bio šef ili upravitelj jer se njega sve pitalo. Bio je negdje, valjda oko Srebrenice, ranjen u desnu nogu koja mu je amputirana pa se zato najviše iskaljivao na njemu, dječaku iz Srebrenice, pretpostavlja Ramo i priča: "I sad ponekad u snu čujem njegovu drvenu protezu kako lupka hodnikom i kako on dolazi da nas tuče. Bio sam i na klinici za psihijatriju zbog tih trauma i sad pijem neke tablete za to. Ruku mi je slomio, a da ne ostanem invalid pomogao mi je neki Sadik, šofer, kamiondžija iz Zvornika koji je bio tu zatvoren. S komadom parketa mi je to namjestio i zamotao."

Ramo je poslije rata pokušavao prepoznati objekt gdje je bio logor u kojemu je bio zatočen, ali ni danas to sa sigurnošću ne zna.

"Bila je to neka zgrada s podrumom, prizemljem i jednim katom. Iz sobe u kojoj sam bio vidio se željezni most u Zvorniku i ulična rasvjeta. Mali sam bio ne mogu da se orjentiram. Znam da su tu bile i neke kuće, djeca su se igrala. Kad smo bili u donjoj prostoriji, jednog dana smo otvorili prozor i molili djete što se vani igralo da nam donese bonsek (pila za metal, op.ur.) Mislili smo presjeći rešetke i pobjeći. Nisam ja ni znao što je rat. Dok smo bili u Šapcu gledali smo vojsku kako prolazi, ali mislili smo da idu na vježbu. Kad je te večeri došao Dule sa riječima 'Tražite bonsek, a?" i premlatio nas svu trojicu  vidio sam da to nije dobro, da je to nešto opako, ružno i opasno", govori Ramo Đulaković

Kada ih je registrirao Crveni križ postalo je malo podnošljivije. Manje su ih tukli, a i obroke hrane su im malo povećali. Ljude koji su bili u sobi do njihove su nekud odveli i oni se nisu vratili.

Razmijenjeni za mrtvaca

Nakon pet i pol mjeseci trojica maloljetnih dječaka su razmijenjena na Memićima za tijelo nekog ubijenog Srbina, pretpostavlja Ramo: "Bila je priča da su nas ovi iz Crvenog križa htjeli voditi u Njemačku, ali da to Srbi nisu dali. Na kraju su nas 26. siječnja 1994. zamijenili za jedan leš."

Po dolasku u Tuzlu smješteni su u Dom za nezbrinutu djecu. Ramu su kasnije zbog prenatrpanosti premjestili u kolektivni centar gdje je ostao do kraja rata. Kasnije je prešao u Sarajevo u Zavod za odgoj muške djece i omladine Hum, gdje je završio školu, kratko se potucao po Sarajevu i odlučio vratiti u Srebrenicu gdje je tek bio krenuo povratak Bošnjaka.

Kuću mu napravili Nijemci

Po dolasku u Srebrenicu njegovi problemi nisu prestali. Vratio se, kaže, bukvalno u garažu jer svoje kuće nije ni imao. Njegov otac je davno bio započeo kuću ali je zatim izvršio samoubojstvo i kuća nije nikada završena.

Rami je pomogla Kuća povjerenja, projekt njemačke Zaklade Arbeiterwohlfahrt (AWO) da dobije krov nad glavom. On je Njemačkoj i šefici ureda za Srebrenicu ovoga projekta Meliki Malešević, kaže, "zahvalan do neba".

Danas Ramo živi sam u svojoj kući. "Znam ja sam sebi sad napraviti pitu i ispeći hurmašice”, kaže Ramo u šali. Svake godine on je redoviti sudionik Marša mira koji se organizira kao jedna od aktivnosti obilježavanja godišnjica od genocida nad Bošnjacima Srebrenice.

"Treba odati počast svim ljudima koji su nevini stradali nebitno koje su vjere ili nacije bili”, kaže ovaj čovjek u kojem, uprkos njegovom teškom životu i iskušenjima kroz koja je prošao, nema mržnje i šovinizma.

Zaposlio se u tvornici pa prijatelju bio jamac za kredit. Ovaj se "izgubio u nepoznatom pravcu” i Ramo je dvije godine vraćao tuđi kredit, a da mu od plaće nije ostajalo ništa. Nije više to mogao podnijeti pa je napustio posao i sada radi za nadnicu. Pokazuje žuljevite dlanove: "Ja se posla ne bojim, pošteno radim, od svojih ruku živim i ne sramim se žuljava koje svaki dan gulim."

Ono što ga smeta je da u Srebrenici "ima jedan krug ljudi koji mogu sve". Njihovi poslušnici, kaže, dobro žive i dobijaju sve donacije. Ali ako se ovom krugu zamjeriš i protiv nekoga od njih progovoriš, "na crnoj si listi i samo gledaju da ti naude", tvrdi. "Ja se zato spremam ići odavde jer trpjeti i šutjeti ne mogu i neću, a promijeniti ništa ne mogu”, zaključuje Ramo razočarano. A kamo želi otići? "Što dalje, to bolje", odgovara.