Daša Drndić - književnica koja je zaboljela i Nijemce

"Tugujemo za Dašom Drndić", stoji u članku objavljenom na web-stranici ugledne hamburške nakladničke kuće Hoffman und Campe koja je objavila dva njezina romana na njemačkom: "Sonnenschein" i "Belladonna". "Hrvatska autorica Daša Drndić je kasno postala poznata u Njemačkoj, ali je njezin roman 'Sonnenschein' utoliko euforičnije primljen 2015.", piše Spiegel Online u članku o smrti književnice koja je prošloga tjedna nakon teške bolesti umrla sa 71 godinom. Podsjećajući na njezinu biografiju i karijeru, Spiegel konstatira kako je njezin stil bio "jedinstvena mješavina fikcije i činjenica": "U svojim djelima je miješala trezveni jezik i suzdržano poetske minijature s povijesnim činjenicama." I na njemačkom govornom području su registrirali oduševljenje na koje su naišla ova jedinstvena fiction-faction-mješavina na anglosaksonskom prostoru. Kako i ne bi kad je je ugledni Guardian nedavno njezin roman "Belladonna" svrstao u najbolje romane koji dolaze s druge strane Atlantika.

"O da, to boli"

Nijemci su se sa spisateljskim umijećem Daše Drndić upoznali prije tri godine, kada je objavljen prijevod njezinog romana "Sonnenschein" koji je u originalu izašao još 2007. godine. "O, da, to boli", naslovila je autorica uglednog tjednika Die Zeit tada svoju kritiku ovoga djela i završila ju riječima: "Daša Drndić, rođena 1946. godine, čovjek bi rado pročitao više do ove autorice..."

Slučaj je htio da se njezin drugi roman preveden na njemački pojavio na tržištu tek kratko prije njezine smrti tako da je kritika "Belladonne" u uglednom Neue Zürcher Zeitungu objavljena dva dana nakon njezine smrti. Daša Drndić tako nikada neće saznati da je Jörg Plath objavio dugačak tekst o njezinom romanu naslovljen "Bolest kao metafora" u kojoj se samo kratko osvrće na činjenicu da je autorica umrla i konstatira kako "mračna ustaška prošlost njezine zemlje hrvatskoj autorici Daši Drndić nije dala mira." Autor članka predstavlja glavni lik "Belladone" riječima: "Andreas Ban je psiholog i pisac. Nakon raspada Jugoslavije, ovaj 50-godišnjak, kao Hrvat, napustiti Beograd u kojemu je odrastao. 1992. ga dovodi u hrvatsku provinciju gdje čami u usamljenosti."

Nekada lijepi čovjek, sada pun bolesti, Ban u svom tijelu nosi katastrofu 20. stoljeća: "Rak, iskrivljena kičma i prijeteće slijepilo dovode ga do toga da praktički vegetira. Poput Puškinovog ili Ljermontovog 'suvišnog čovjeka' ovaj intelektualac se slama nad prezrenim hrvatskim društvom. Bolest se pojavljuje kao metafora."

"Nema malog, bezazlenog fašizma"

Kritičar Neue Zürcher Zeitunga konstatira kako Daša Drndić zna snažno ispričati mučne priče koje su se "u Hrvatskoj do sada očito malo pričale" i piše: "Ustaše koji su bili fašisti mnogi i dalje smatraju spasiteljima domovine (...) ustaškom vođi Ante Paveliću, čak se jednom godišnje drži misa za njegovu dušu. No, izgleda da je Andreas Ban jedan od rijetkih koje to uznemiruje. Austrijskim i njemačkim knjigama sinova o njihovim očevima-nacistima i istraživanjima Thomasa Harlana Drndić suprotstavlja dodjelu ordena hrvatske države uvjerenim ustašama još u 2010."

Spiegel u članku o njezinoj smrti citira riječi po kojima će njemačka književna javnost zapamtiti Dašu Drndić: "Vidimo kako se povijest ponavlja, kako pokazuje svoje monstruozno lice. (...) Nema malog, bezazlenog fašizma. Zato pišem o važnosti sjećanja. Bez sjećanja nas se može lako manipulirati i gubimo svoj identitet."