Burmanski tucači zlata - težak posao za novac i čast

Onaj tko želi postati tucačem zlata u burmaskom gradu Mandalayu, jedino što treba učiniti je nabaviti čepiće za uši. Jer njihovo ritmično lupkanje uvijek isto i bez prekida odjekuje ulicama četvrti koja okružuje 78. ulicu tog grada.

Ovdje se, u otprilike pedesetak obiteljskih radionica, proizvode najfiniji tanašni listići zlata. Tu ima malih, polumračnih radionica ali i većih pravih tvrtki. Vlasnica jedne od njih je Cho Sue Win. "Naša obitelj se ovime bavi već generacijama . Već više od 100 godina", objašnjava ona.

U radionicama tucači zlata gusto su poredani jedan do drugog. Goli do pojasa, leđima uprti u drvene naslonjače, među stopalima im je razapet na posebnoj spravi paketić od jelenje kože. U njemu, u bambusovom papiru, zapakirano je zlato. Čekići koje koriste teški su po tri kilograma. Svako malo oni udaraju ovim teškim alatom po sadržaju paketa.

Dragocjeni fini listići

„To je proces koji se sastoji od tri faze. Prvo pola sata udaraju čekićem. Zatim to čine jedan sat. A na kraju pet sati u komadu. Sveukupno šest i pol sati. Tako iz grama zlata nastane stotinu finih listića“, opisuje njihov posao Cho Sue Win.

A te listiće čovjek može otpuhnuti u zrak. Promjer im je tisućiti dio milimetra, tanji su od nekog poteza tintom po papiru. No da bi se postigla ovako fina izrada, ovi muškarci plaćaju svojim zdravljem.

„To je stvarno težak fizički posao. Sve moramo postići čistom snagom svojih mišića i ne možemo koristiti nikakve strojeve", objašnajva Thant Myint Ti. S njegovih mišićavih ramena cijede se graške znoja. On ovdje radi već 15 godina.

„Najviše od svega nastradaju leđa. To stvarno jako boli. Ja si svake večeri stavljam obloge od tradicionalnih trava. Ovaj posao jednostavno ne možete dugo raditi. Možda sveukupno 30 godina", kaže Thant Myint Ti.

Nakon toga, ovi humani strojevi uglavnom više ne funkcioniraju. U njegovoj radionici još uvijek radi jedan šezdesetgodišnjak. Thant kaže da mu se divi. Mladići, baš kao što je to bi i slučaj s njim samim, s ovim poslom obično počinju sa 16 godina. Zanat uče šest mjeseci. „Kad bih imao sina, ne bih želio da ovo radi. To je težak posao koji nije dobar niti za tijelo niti za dušu" kaže on.

Nagrada u drugom životu

Ali ovaj je posao dobro plaćen. U glavnoj sezoni, po zimi, Thant Myint Ti dnevno zaradi oko 5.000 kyata. To je otprilike 5 eura. A to je u osiromašenoj Burmi puno novaca. Osim toga, posao ga ispunjava i ponosom jer je upravo zbog njega u društvu jako cijenjen. To što čini je u službi religije pa on svojim poslom zarađuje "bodove" za sljedeći život, objašnjava šefica Cho Sue Win. "Ponekad jedemo zlato s bananama. Iscjelitelji u Burmi kažu da to pomaže kod srčanih bolesti. Znači, ako jedete zlatne listiće, to vam je dobro za srce. Vjernici ovo zlato najviše koriste u pagodama. Njime možete ukrasiti što god vam padne na pamet. Samostan ili kraljeva palača su na primjer ukrašeni čistim zlatom".

Zlato se osobito dobro prodaje u mandalajskoj pagodi Mahamuni. Ovisno o veličini, listić zlata stoji između 300 i 700 kyata, ili 30 i 70 centi. Dnevno ovo mjesto posjete stotine hodočasnika, oni mole na koljenima pred zlatom optočenim kipom Bude i ukrašavaju ga svojim zlatnim listićima.

Zbog toga se ovaj kip po nogama i oko trbuha prilično deformirao. Desetljećima su ga vjernici velikodušno pozlaćivali, tako da je na nekim mjestima i do 35 centimetara deblji no što je bio u originalu. za Thant Myint Tia to je blagoslovljena nagrada za teški rad kojeg obavlja.

Autor: Monika Griebeler/Snježana Kobešćak

Odg.ured: Željka Telišman