Karakaj: Ubistva u “Standardu”

Prema optužnici koja je podignuta u maju ove godine, a prethodno preuzeta od Tužilaštva za ratne zločine BiH, Dalibor Maksimović je kao pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) Milići, 18. aprila 1992. u objektu „Standard" u Karakaju, u opštini Zvornik, gdje je bila stacionirana njegova jedinica, ubio četiri civila bošnjačke nacionalnosti.

To je učinio u prisustvu drugih pripadnika TO Milići, nakon što je saznao da je u Zvorniku poginuo jedan pripadnik njegove jedinice. U hol objekta tada su sprovedeni pritvoreni civili - braća Iljaz, Nijaz i Nedžad Karaosmanović, Fadil Čirak i jedno NN lice, a Maksimović  je na njih pucao rafalnom paljbom.

Ubio je Fadila Čiraka i Iljaza i Nijaza Karaosmanovića. NN lice je uspjelo da pobjegne, a  Maksimović je potom prišao Nedžadu Karaosmanoviću, koji je pokazivao znake života i sa jednim vojnikom ga do smrti izudarao nogama.

Pred Višim sudom u Beogradu u srijedu (18.12)  je svjedočio Pero Milanović, koji je 1992. u opštini Zvornik bio pripadnik TO Milići i zamjenik komandira Radomira Đinkića. Rekao je da je onog dana, kada je čuo da je jedan pripadnik TO Milići nastradao kod Doma zdravlja u Zvorniku, otišao u objekat "Standard" i da je ušao u prostoriju u kojoj je bio smješten.

"Napolju se u jednom trenutku čula pucnjava, izašao sam iz svoje prostorije i vidio u hodniku dosta naroda u civilnim odijelima i uniformama. Pored stubišta je stajao Maksimović i vidio sam kako jedan čovjek leži u lokvi krvi”, rekao je Milanović.

 "Nisam lično vidio da je on na nekoga pucao" , dodao je ovaj svjedok optužbe.

Na pitanje zamjenika tužioca Đukića da li je ili ne vidio da je Maksimović  držao oružje, Milanović je potvrdio da je optuženog vidio sa oružjem. Na pitanje branioca Nenada Petrušića da li zna da je Maksimović bio pripadnik jedinice kojom je komandovao Radomir Đinkić, a u čijem sastavu je bio i on, Milanović je rekao da mu se čini da optuženi nije bio u toj jedinici, ali da ne može da bude siguran s obzirom na to koliko je vremena od tada prošlo.

Na ročištu u srijedu u publici je među prisutnima bila i oštećena u ovom predmetu, Fahrija Čirak, čiji je muž ubijen u objetku "Standard", a koja je svjedočila na prethodnom ročištu. Sljedeće ročište zakazano je za 21. februar 2020. godine.

Prethodni proces

Pred Višim sudom u Beogradu protiv Maksimovića vodio se još jedan proces, a prvostepena presuda donesena je u septembru ove godine, kada ga je sudsko vijeće, kojim je predsjedavao sudija Vladimir Duruz, osudilo na 15 godina zatvora.

U optužnici podignutoj  2016., navedeno je da je on u maju 1992., u mjestu Repovac u opštini Bratunac, sa nekoliko nepoznatih pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) izdvojio zatočene civile bošnjačke nacionalnosti - Salkić Husu, Nezira i Omera i pucao na njih. Ubijeni su Nezir i Omer Salkić, a pošto je Huso Salkić pokazivao znake života, Makimović mu je prišao i preklao ga.

On je istog dana u mjestu Glogova ubio i civila Muju Šaćirovića, a kasnije je u mjestu Repovac sa nepoznatim pripadnikom VRS zatvorio dvije žene, od kojih je jedna na ovom suđenju bila zaštićeni svjedok VS1. Oni su te dvije žene odveli u šumu iznad mjesta Milići, gde je Maksimović silovao svedokinju VS1.

Ta svjedokinja je na pretresu 2016. godine od suda tražila da se ne susretne sa okrivljenim i svjedočila je iz posebne prostorije.

„Bilo me je stid mene, bilo me je stid svijeta, stid me i sada da pričam o tome. To mi nije dalo mira, dok me nije počelo progoniti da sam počela vrištati, pričati u snu, tako da sam morala to ispričati, više nisam mogla to nositi u sebi“, rekla je tada svjedokinja VS1 na pitanje zamjenika tužioca Brune Vekarića zbog čega o silovanju nije ništa rekla u iskazima koje je prethodno dala u BiH. 

Regionalna saradnja

Ovaj predmet je, kao i Karakaj, Tužilaštvu za ratne zločine Srbije (TRZS) ustupilo Tužilaštvo BiH. Od 2016. do 2019. godine u Srbiji su podignute 23 optužnice za ratne zločine, od kojih je 19 preuzeto iz BiH.

Regionalna saradnja jedan je od ključnih uslova kako bi se procesuirale preostale osobe koje su počinile ratne zlocine. To je stav mnogih nevladinih organizacija, a isto je nedavno u svom izvještaju naveo i glavni tužilac Mehanizma za međunarodne krivične sudove u Hagu, Serž Bramerc.

TRZS je sa Tužilaštvom BiH, Crne Gore i Hrvatske od 2005. potpisalo nekoliko dokumenata o saradnji, a posljednji sa BiH -  protokol o saradnji u progonu počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisan je u Briselu 2013. godine.

Preuzimanje optužnica iz BiH nevladine organizacije uglavnom ocjenjuju kao dobar primjer regionalne saradnje. „Ukoliko regionalnu saradnju sa BiH posmatramo isključivo u kontekstu koliko je pravosuđe BiH ustupilo predmeta ratnih zločina domaćem pravosuđu, onda možemo reći da ona dobro funkcioniše. Najveći broj pokrenutih predmeta za ratne zločine u Srbiji su posljedica regionalne saradnje sa BiH", izjavila je za DW izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo (FHP) Ivana Žanić.

Srbija ne sudi visokorangiranim počiniocima

Ipak, ona dodaje da stvari ne stoje toliko dobro ukoliko se regionalna saradnja posmatra u širem kontekstu - kao povjerenje između dva pravosuđa.

 „Iako BiH ustupa predmete TRZS-u, tu se uglavnom radi o predmetima u kojima su optuženi niskorangirani počinioci i predmeti sa malim brojem žrtava. Dakle, izostaju ustupi predmeta protiv visokorangiranih počinilaca. Razlog tome je vjerovatno što je već opšte poznata činjenica da Srbija ne procesuira visokorangirane počinioce“, rekla je Žanić.

Prema zakonu u Srbiji, u ovom trenutku važeći je princip univerzalne nadležnosti koji omogućava Tužilaštvu da procesuira počinioce ratnih zločina bez obzira na njihovo državljanstvo. Nedavno je na prijedlog TRZS-a, državljaninu BiH i bivšem pripadniku HVO-a Osmanu Osmanoviću određen pritvor, zbog sumnje da je 1992. izvršio ratni zločin. Ipak, tada je reagovalo Tužilaštvo BiH koje je od Ministarstva pravde BiH zatražilo da pravosudnim institucijama Srbije uputi molbu za Osmanovićevo izručenje.

Iako ističe da je princip univerzalne nadležnosti formalno-pravno prihvatljiv, stav FHP-a  je da „svaka država nastala raspadom bivše Jugoslavije treba primarno da procesuira sopstvene državljane za počinjene ratne zločine", izjavila je nedavno Višnja Šijačić iz FHP-a.                        

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android