Seksualno nasilje u ratu u BiH

„Silovana sam u Omarskoj gdje sam bila zatvorena 1992. godine. To je učinio Mlađo Radić, koji je poslije osuđen na 24 godine zatvora. Bila sam i haški svjedok u tom procesu i sve sam dokazala“, kaže Sabiha Turkanović za Deutsche Welle. Ona se boji da će mnogi slučajevi silovanja ostati neprocesuirani. Zato poziva sve one koji su preživjeli silovanje i druga zlostavljana da to prijave nadležnim institucijama. 

„Imam djecu, imala sam muža... I on je bio zatvorenik u Omarskoj. Godinama sam ćutala o tome, a kada sam progovorila to je bio šok za članove moje porodice, za moje kćerke... Prozvala sam siledžiju imenom i prezimenom... I druge žene su silovane u Omarskoj. Silovane su i na drugim mjestima, ali se o tome ćuti. Mnoge žene od sramote ne mogu pričati o tome kako su strašno ponižene. Ali to nije naša sramota, to je sramota siledžija. Ako sudovi kazne zločince, onda će i žrtvama biti lakše. Govoriti se mora, silovatelji moraju biti kažnjeni“, kaže Sabiha Turkanović.

Grozdana Ćećez: „Više nikada ne mogu biti žena kao što sam bila"

Pred Haškim sudom svjedočila je i Grozdana Ćećez. Govorila je o tome kako se osjećala nakon što ju je osuđeni Hazim Delić silovao u logoru Čelebići kod Konjica 1992. godine. „Zgazio mi je ponos... Više ne mogu nikada sebi da dođem, da budem žena kao što sam bila", kazala je Grozdana Ćećez.

Priča o silovanjima i drugim seksualnim zlostavljanjima u Bosni i Hercegovini tokom rata devedesetih godina nikada neće biti ispričana do kraja. Ni četvrt stoljeća nakon konflikta BiH nema tačan broj ni bazu sa imenima žrtava, a žrtve su bile žene, muškarci pa čak i djeca.

Iznose se nezvanične procjene da je između 20.000 i 50.000 osoba u BiH tokom proteklog rata bilo podvrgnuto nekom obliku seksualnog nasilja. Mnogi slučajevi silovanja nisu prijavljeni, uglavnom zbog straha od stigmatizacije. Preživjele žrtve zlostavljanja još uvijek nemaju jednaka prava i beneficije u svim  dijelovima BiH. Tek svaka deseta žrtva koristi neku vrstu besplatne pravne pomoći u javnim ustanovama.

Mirela Huković-Hodžić: „Žrtve su stigmatizirane i izolirane“

ICTY (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) silovanje i druge oblike seksualnog nasilja tretirao je kao zločin protiv čovječnosti, a počinitelji su procesuirani i pred lokalnim (regionalnim) sudovima, kaže novinarka BH radija 1 Mirela Huković-Hodžić.

„Posljedice ovih zločina još uvijek su u velikoj mjeri netretirane i utiču na život preživjelih, odnosno pravna satisfakcija i obeštećenje su izostali. Izostala je i sistemska podrška institucija i društva. Javnost malo zna o patnjama i traumama preživjelih, a žrtve se osjećaju stigmatizirano i izolirano“, kaže Mirela Huković-Hodžić za Deutsche Welle.

Zločini seksualnog nasilja ponavljaju se širom svijeta

Naša sagovornica ističe da su socijalno uključivanje i ekonomsko osnaživanje nužni preduslovi za inkluziju preživjelih, ali da bh. društvo za to nema sluha, što iznova traumatizira preživjele žrtve. Zločini seksualnog nasilja ponavljaju se u sukobima širom svijeta. Iako Ujedinjeni narodi poduzimaju aktivnosti na sprečavanju takvih zločina, oni nisu iskorjenjeni.

„Ako problem posmatramo iz perspektive preživjelih žrtava, čini se da smo jako malo naučili o prevenciji 'silovanja kao oružja ratovanja'. Strahote koje su preživjele neke od  žrtava silovanja i seksualnog nasilja tokom rata u BiH dobili su sudski epilog. Prijedor, Foča, Čelebići, Vitez, Brčko, Srebrenica, Dretelj... samo su neki od toponima gdje su takvi zločini počinjeni i koji se pominju u presudama direktnim izvršiteljima, ali i najvišim političkim i vojnim zvaničnicima“, kaže Mirela Huković-Hodžić.

Aleksandra Letić: „Niko ne govori o silovanim muškarcima“

Društvo u BiH gotovo da i nema nikakav odnos prema preživjelim žrtvama seksualnog zlostavljanja, kaže programski menadžer u Helsinškom komitetu za ljudska prava Aleksandra Letić.

„Kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja koji su počinjeni tokom rata devedesetih godina, ta se tema godinama tabuizira. Žrtve teško rješavaju da govore, posebno one koje su preživjele najgori oblik seksualnog nasilja – silovanje. U BiH su žrtve seksualnog nasilja često stigmatizirane, a kao takve vrlo teško ostvaruju zakonska prava. Posebno je složen problem silovanih muškaraca. O tome niko ovdje ne govori i onda je jasno zašto nema tačnih podataka o broju žrtava i broju zločina zasnovanih na seksualnom nasilju“, kaže Aleksandra Letić za Deutsche Welle.

Uloga Haškog tribunala

Ona napominje da su zakonske odredbe koje se fokusiraju na ovu populaciju „neprecizne", a institucije koje bi trebale brinuti o žrtvama „neuvezane". „I onda imamo situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Više od dvadeset godina nakon konflikta seksualno nasilje se tabuizira, malo ili nimalo se govori o djeci koja su nastala kao proizvod silovanja, a posebno je teška situacija na lokalnom nivou, gdje se ljudi međusobno poznaju i izbjegavaju pričati o užasima koje su preživjeli", kaže Aleksandra Letić.

Više od trećine svih osoba osuđenih pred Haškim tribunalom proglašeno je krivim i za zločin seksualnog nasilja, pa se smatra da je ovaj sud imao „historijsku ulogu“ u krivičnom gonjenju seksualnog nasilja počinjenog u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Generalna skupština UN-a je 2015. godine posebnom rezolucijom proglasila 19. juni za Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Na internet stranici UN-a ističe se da je rat u BiH „jedan od prvih gdje je međunarodni sud prepoznao silovanje i seksualno nasilje nad muškarcima i ženama kao zločin protiv čovječnosti“.

Projekti i donacije

Konstatira se i da izgradnji mira i pomirenja pomaže adekvatno zbrinjavanje žrtava seksualnog nasilja, zbog čega je u BiH pokrenuto više zajedničkih projekata UN-a i drugih organizacija. Cilj je, navodi se, unaprijediti pristup pravdi, zaštititi i finansijski podržati preživjele žrtve seksualnog nasilja, poboljšati zakonodavstva, unaprijediti programe reintegracije... 

Pomažu i donatori, među kojima su vlade Velike Britanije, Kanade... No, pojedini predstavnici žrtava ističu da mnoge međunarodne organizacije dobijaju milionske iznose, ali da krajnji korisnici, žrtve, imaju malo koristi od toga.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android