Povratnički život uz političke i etničke podjele

Nakon genocida u Srebrenici, slučaj Prijedora zasigurno će obilježiti jedan od najmračnijih dijelova novije historije Bosne i Hercegovine. Prelijepi krajolici tog grada na zapadu zemlje, na obalama Sane, ispod Kozare, kriju najstrašnije zločine, one koje Europa i svijet nisu vidjeli još od kraja Drugog svjetskog rata. U zamahu ratnog ludila početkom 1992. godine, na području Prijedora formirano je oko 20 većih i manjih koncentracionih logora za nesrpsko stanovništvo. Najozloglašeniji po mučenju, premlaćivanju, silovanju i ubijanju zatvorenika bili su Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača. Prema podacima Komisije za nestale osobe, procjenjuje se da je na području Prijedora ubijeno više od 4.000 ljudi, većinom Bošnjaka i Hrvata.

"Prijedor bi trebalo nominirati za Guinnessovu knjigu rekorda, jer je to grad sa najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca", kaže za Deutsche Welle Mirsad Duratović, zastupnik u Gradskoj skupštini Prijedora. Specifičnost, pojašnjava on, je u tome što je svih 48 presuda za ratne zločine izrečeno upravo Prijedorčanima, koji su te '92. godine odlučili dići ruku na svoje susjede. Mirsad Duratović je uspio preživjeti strahote logora Omarska, Trnopolje i Manjača. Njegov mlađi brat nije imao sreće. Ubijen je. Imao je 15 godina. Ubijeni su mu i otac, djed, stričevi, ukupno 47 članova uže i šire familije. Ostatke većine njih pronašao je tek prije tri godine, u masovnoj grobnici Tomašica.

Psi lutalice važnije od povratnika

Prošlost ga, kaže, ne priječi u nakani da živi normalno, da se bori za pravdu i pronalaženje žrtava koje skrivaju neke još neotkrivene masovne grobnice, ali i pronalaženje onih koji su zločine činili. Život povratnika u Prijedor, tvrdi Duratović, nije lak, jer aktuelne vlasti uvijek nađu načina da bar malo otežaju neke inače banalne stvari. "Jedan od zornih primjera diskriminacije povratnika je i gradski budžet. Tako je odlučeno da iz budžeta za ovu godinu budžetska stavka za brigu o psima lutalicama iznosi 121.000 konvertibilnih maraka, a budžetska stavka za podršku povratku 100.000", kaže Duratović.

Na području Prijedora prije rata je živjelo nešto više od 112.000 stanovnika, od čega oko 50.000 Bošnjaka. Prema prijavama boravka vratilo se nešto više od 33.000, ali se smatra da u Prijedoru danas živi tek nekih 10-12.000 Bošnjaka. Većina onih koji su preživjeli ratne strahote danas živi u zemljama širom svijeta, a u Prijedor i sela oko njega navraćaju za vrijeme godišnjih odmora.

Razlike u gradu su vidljive. U centru Prijedora nalazi se nekoliko povećih spomen obilježja palim srpskim borcima, ali nijedan posvećen Prijedorčanima ubijenim ispred svojih domova ili u obližnjim logorima.

Treba li se sjećati ubijene djece?

Povratnici Bošnjaci već nekoliko godina insistiraju da u centru grada bude postavljen spomenik djeci ubijenoj u Prijedoru. Gradske vlasti tu inicijativu uporno odbijaju. Kako kaže Fikret Bačić, predsjednik Inicijativnog odbora za izgradnju spomenika, na tom obilježju bi se našla imena 102 ubijene djece Prijedora različitih nacionalnosti. Na spomeniku bi se našla i imena Fikretove 6-godišnje kćerke i 12-godišnjeg sina koje su pripadnici vojske i milicije bosanskih Srba ubili na kućnom pragu, zajedno sa njihovom majkom. Njihova tijela Fikret još nije pronašao.

"U Prijedoru se grade spomenici Srbima, srpskim borcima, srpskim žrtvama... što mi ne smeta, ali je to probudilo u meni želju da se naprave i spomenici žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, ali znam da su takve inicijative već pokretane i odbijane. Pošto je ubijeno i moje dvoje maloljetne djece, došao sam na ideju da iniciram izgradnju spomenika ubijenoj djeci. Najmlađe ubijeno dijete u Prijedoru imalo je dva mjeseca, a najstarije 17 godina", kaže Bačić za Deutsche Welle, čudeći se da neko nema sluha ni razumijevanja ni kada je riječ o ubijenoj djeci.

Prije dvije godine je pokrenuo pravnu proceduru, prvo peticijom, te se sa više od 1.100 prikupljenih potpisa obratio Gradskoj upravi, koja na sve načine pokušava izbjeći raspravu o tom pitanju, pravdajući se već zaključenim urbanističkim planovima, neodgovarajućim zakonskim procedurama i slično, a u slučaj su se uključili i ombudsman za ljudska prava, kao i Transparency International. Gradski oci su, doduše, ponudili dvije alternativne lokacije, u dva prigradska naselja, sa većinskom bošnjačkom populacijom. Slučaj će, najvjerovatnije, završiti na sudu.

Ozbiljan nedostatak kulture sjećanja

Problemi u vezi sa izgradnjom spomenika ubijenoj djeci, kako smatra Goran Zorić, izvršni direktor prijedorskog Centra za mlade KVART, izviru iz problema suočavanja s prošlošću i ozbiljnog manjka kulture sjećanja. Zajedno sa mladima različitih nacionalnosti i opredjeljenja, Goran i KVART pokušavaju razbiti predrasude, različitosti, te osnažiti proces tranzicione pravde, govoriti i prihvatati historijske fakte, suočavati se sa istinom i sjećati se žrtava.

"Pitanje je koliko se mi kao društvo uopšte možemo adekvatno nositi sa pitanjima memorijalizacije, sa pitanjima politike sjećanja i sa problemom izgradnje drugačijih kultura sjećanja na ovako niskom nivou društvene svijesti, na ovako niskom nivou obrazovanja i nedostatka potrebe da se racionalno pristupi društvenim problemima", smatra Zorić. S druge strane, dodaje, "Prijedorčani su dobar primjer negiranja žrtava kroz formiranje politika sjećanja koje su forsirale isključivo memorijalizaciju jednih žrtava u jednostranom pogledu na događaje iz proteklog rata".

KVART daje snažnu podršku inicijativi za izgradnju spomenika ubijenoj djeci, ali i drugim prijedorskim civilnim žrtvama rata, mahom Bošnjacima i Hrvatima. Spominje i slučaj memorijalnog obilježja kod Osnovne škole u Trnopolju, u kojoj je 1992. godine bio koncentracioni logor. U neposrednoj blizini nekadašnjeg logora podignut je spomenik palim borcima Vojske Republike Srpske, a do dan danas nije odobreno postavljanje spomen obilježja žrtvama trnopoljskog logora.

Političke podjele jače od etničkih

Zorić smatra da je to još jedan dokaz održavanja nacionalističkih narativa, ali i dokaz da su političke podjele i interesi u Prijedoru jači od onih nacionalnih. "Postavlja se pitanje zašto je zvaničnicima Skupštine grada, Bošnjacima, također stalo da ne dođe do izgradnje spomenika? Jasno je da stvarna podjela stoji po nekim drugim uzusima, po drugim aršinima, a to su građani protiv političara, protiv institucija gdje je u Prijedoru jasno da bez obzira na neku nacionalnu pripadnost, pripadnost političkoj klasi danas jeste podloga za kreiranje svih stavova i interesa koji su u interesu te političke klase, a ne građana", zaključuje Zorić.

Bez obzira na poteškoće i sjećanja, povratnici nastavljaju život u Prijedoru. Premda često susreće i ljude koji su ga mučili novinar Rezak Hukanović također nastavlja živjeti i raditi u tom gradu. Prisjeća se kako je u Omarskoj, zajedno sa tada 16-godišnjim sinom, preživio mučenja kakva "tri normalna, zdrava i jaka čovjeka ne bi izdržala". Polomljene su mu ruke, rebra, lobanja, lice unakaženo, a sve je opisao u knjizi "Deseta vrata pakla", koja je doživjela nekoliko izdanja na više svjetskih jezika.

"I danas na ulicama grada srećem ljude koji zaslužuju biti zatvoreni. Srećem Dadu Mrđu, koji me je mučio", kaže Hukanović i dodaje da ga ne zanima kako se oni osjećaju kad slobodno hodaju gradom, prolazeći pored svojih nekadašnjih žrtava. Napominje da su u Prijedoru stradali i Srbi koji su se protivili politici etničkog čišćenja i štitili svoje komšije. Zato ga danas, zaključuje Hukanović, i zanimaju samo "stari, dobri Prijedorčani".