Nusretina borba za pravdu

Nusreta Sivac, prijeratna sutkinja Osnovnog suda u Prijedoru, nije previše uzbuđena oko skore presude bivšem vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću. "Ja lično ne očekujem ništa spektakularno što se tiče presude. Daj Bože da imam pogrešne procjene", kaže Sivac za Deutsche Welle. "Ne znam kakvim dokazima sud raspolaže, a drugo je ono što mi znamo, mi koji smo prošli kroz taj pakao u Prijedoru 1992. godine."

O paklu kroz koji je i sama prošla, svjedočila je mnogo puta. Pošto nije bila Srpkinja, odmah nakon što je SDS preuzeo kontrolu nad Prijedorom zabranjen joj je dalji rad u Sudu. Naređeno joj je potom, da baš kao i svi drugi Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru, na svoju ruku stavi bijelu traku, kao znak raspoznavanja. Uskoro biva pozvana i na informativni razgovor u policiju. Njezine dotadašnje radne kolege je više "ne poznaju", a umjesto u policiji, na razgovoru završava u nečemu što Europa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata – u koncentracionom logoru Omarska, jednom od najozloglašenijih u prijedorskoj regiji.

Molila je za smrt, jer ono što je proživljavala, kao i još 37 žena i nekoliko hiljada muškaraca, mahom Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora, bilo je gore od smrti. Ženska spavaonica logora, o čemu je i sama toliko puta svjedočila, danju je služila kao prostorija za mučenje zatvorenika. Zatvorenice su prije spavanja morale prati krv žrtava sa zidova i poda, a noću bi brojale ubijene. Ni žene nisu bile pošteđene. Redovito su maltretirane i silovane. Među njima i sutkinja Nusreta. Preživjela je dva mjeseca strahota, a dalji život posvetila svjedočenjima o zvjerstvima počinjenim u Prijedoru.

Prijedorčanke protiv Karadžića

Ideja o tužbi protiv Radovana Karadžića inicirana je još 1995. godine među Prijedorčankama koje su utočište potražile u susjednoj Hrvatskoj. Među njima je bila i Nusreta Sivac. Uz pomoć američke profesorice prava Catherine MacKinnon pokreću inicijativu za tužbu, a čekanje će potrajati punih pet godina, nakon čega advokatski ured Paul, Weiss, Rifkind, Wharton&Garrison iz New Yorka odlučuje uzeti slučaj i pred sudom u New Yorku zastupati dvije prijedorske nevladine organizacije i nekoliko žena u slučaju protiv Karadžića.

"To je bio civilni postupak protiv Radovana Karadžića. Radilo se o odštetnom zahtjevu i presuda je već donešena. Taj postupak nije vezan za krivičnu odgovornost Karadžića, tako da to nije ni uvršteno u dokazni materijal, koliko ja imam informacije, u vezi sa njegovom krivičnom odgovornošću zbog koje mu se sudi u Hagu", pojašnjava Sivac. Optuženi se, dodaje, nikada nije pojavio pred sudom, a i njegov pravni zastupnik nije se pojavljivao baš često, pravdajući se da mu je "preteško slušati svjedočenja preživjelih žrtava".

Bogatstvo u simbolici presude

Presuda je bila u korist žrtava. Karadžiću je, u američkom maniru i u skladu s američkim zakonima, dokument kojim se nalaže da žrtvama isplati odštetu u vrijednosti od skoro 750 miliona američkih dolara, i lično uručen. Nusreta Sivac, za strahote koje je preživjela, od tog iznosa treba dobiti oko 35 miliona dolara, no sumnja da će do isplate ikada doći. "Ja sam bogatašica na papiru. Sumnjam da ću ikada doći do tih novaca, ali presuda je važna jer ima jednu simboliku. Ona je, na neki način i moralna i historijska pobjeda, jer je izazvala pozitivne reakcije u SAD i svijetu", kaže Nusreta i zaključuje: "Prošlo je dosta vremena od toga. Naravno, novci nikada nisu ni dobiveni, ali eto, novci u ovom slučaju nisu toliko ni važni."

Radovanu Karadžiću, koji je uhapšen u julu 2008. godine nakon dugogodišnjeg skrivanja, presuda pred Tribunalom u Hagu će biti izrečena 24. marta, a prema optužnici koja ga tereti za genocid, umiješanost u genocid, ubistva, kažnjavanja, deportacije, nehumane akte i ostale zločine počinjene protiv Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u BiH.

U optužnici se, između ostalog, navodi i zločin genocida u Prijedoru, na čijoj teritoriji je 1992. godine postojalo oko 20 većih i manjih logora, među kojima su najzloglasniji bili Omarska, Keraterm i Trnopolje. Procjenjuje se da je na području Prijedora ubijeno ili nestalo više od 5.200 ljudi, većinom Bošnjaka i Hrvata.

Život u sjenci prošlosti

"Puno ljudi očekuje, posebno žrtve, da će sud prihvatiti činjenicu da je i u Prijedoru počinjen genocid. Opet, ne znam, nisam sigurna. Drugo je ono što mi znamo, mi koji smo prošli kroz taj pakao '92. godine, a govorim o Prijedoru, jer to sam osjetila i lično doživjela", kaže Nusreta Sivac. Historijska presuda će, smatra ona, doći i proći, a ljudi nastavljaju živjeti. Problem je, kaže, ne samo u Prijedoru, nego u cijeloj BiH "neprihvatanje naše žalosne, teške, mučne prošlosti", te dodaje da se "politički establišment Republike Srpske nikada nije ni ogradio od zločina, a kamoli ih sudio".

"Potvrdu za to nalazim svaki dan, svaki dan ja to doživljavam ovdje u RS-u, a jedna od tih potvrda je i otvaranje kancelarije Četničkog ravnogorskog pokreta u centru grada, baš sad, pred izricanje presude Radovanu Karadžiću", kaže Nusreta Sivac i zaključuje: "To je užasno za žrtve, užasno ih traumira, ali to je taj život koji mi živimo ovdje u RS-u."