Je li Libija na dobrom putu?

"Objavljujemo svijetu da je Gadafi umro na rukama revolucije. Ovo je kraj tiranije i diktature u Libiji." To su bile optimistične riječi kojima je Abdel Hafez Ghoga, glasnogovornik Nacionalnog prelaznog vijeća (NTC), najavio smrt libijskog vladara Muammara al-Gadafija prije 10 godina, 20. oktobra (listopada) 2011. godine. Nekoliko mjeseci ranije, u februaru (veljači) 2011., Libijci su, animirani ustankom u susjednom Tunisu, ustali protiv režima Muammara Gadafija, koji je na mjesto predsjednika Libije stupio 1969. godine, došavši na vlast pučem.

Pobunjenici su uz sebe imali snažne saveznike. U martu (ožujku) su Ujedinjeni narodi dali odobrenje za vojnu operaciju čiji bi cilj trebao biti zaštita stanovništva. Napadi, koje je tada izveo NATO protiv Gadafijeve vojske, značajno su doprinijeli slabljenju diktatora.

Nakon mjeseci bijega, posljednje sklonište je Gadafi našao u gradu Sirte na sjeveru zemlje, oko 450 kilometara istočno od Tripolija. Okružen protivnicima, pokušao je pobjeći kroz kanalizaciju, ali je uhvaćen. Pobunjenici su ga odmah ubili a fotografija krvavog leša obišla je cijeli svijet.

„Nezadovoljstvo velikog dijela stanovništva u kratkom je roku bilo potaknuto krizom sa nekretninama, rastom cijena hrane i iznimno visokom nezaposlenošću mladih”, kaže Hager Ali, istraživač na Institutu za bliskoistočne studije GIGA. Osim toga, postojao je zahtjev da se razjasni masakr u zatvoru Abu Salim 1996. godine, u kojem je ubijeno između 1.200 i 1.700 zatvorenika. "Ovaj zločin je obilježio vrijeme Gadafijeve vladavine. Organizacija za ljudska prava Freedom House ocijenila je tada stanje ljudskih prava u Libiji kao izuzetno loše", naglašava Hager Ali.

- pročitajte i ovo:  Ugušene nade: deset godina nakon intervencije NATO-a u Libiji

 Nadamo se novom početku

Stoga je euforija i nada u novi početak bila sve veća. No, riječi tadašnjeg generalnog sekretara UN -a Ban Ki Moona zvučale su opreznije. "Put pred Libijom i njenim narodom bit će težak i pun izazova", upozorio je on tada i ukazao kako "Libijci mogu ostvariti svoju budućnosti i očekivanja samo nacionalnim jedinstvom i pomirenjem."

Ban Ki Moon definirao je jedan od bitnih preduvjeta za novi početak: pomirenje ostvareno pregovorima u nacionalnom dijalogu. No, do toga nije došlo: previranja u zemlji i ustanak kulminirali su građanskim ratom 2014. godine.

Godine građanskog rata

„Uzroci građanskog rata leže ponajprije u aparatu moći koji je Gadafi izgradio”, kaže Hager Ali. I doista, jedna od najvećih Gadafijevih briga bila je vojna pobuna. Njegova je strategija bila vezati uz sebe visoko rangirane oficire i postaviti ih, kao i članove obitelji na strateški važne položaje. "Također je kupovao sigurnosne usluge od stranih plaćenika, a niže redove libijske vojske držao podalje od vlasti",  ističe Ali.

Tokom ustanka, različite društvene grupe u Libiji ujedinjavala je želja za svrgavanjem Gadafija. No nakon njegovog pada, ti su se savezi raspali. Ni nekoliko izbora nije moglo dovesti do zajedničkih stavova i ujediniti stanovništvo. "To je bilo zato što nije postojala funkcionalna civilna politička arena u kojoj bi se mogle riješiti razlike i pregovarati", kaže Hager Ali.

Propala država

Kao rezultat toga, Libija je doživjela tipičnu sudbinu propalih država: državna moć se raspala, a potom su formirane dvije vlade: jedna u glavnom gradu Tripoliju, druga u obalnom gradu Tobruku na krajnjem istoku zemlje. Kako bi zaštitili ili nametnuli svoje interese, sve je više stranih aktera interveniralo u građanskom ratu u Libiji.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, na primjer, pokušao je nametnuti turske zahtjeve za rezervama gasa na Mediteranu kroz savez s jednim od dvojice libijskih predsjednika vlade - Fajezom Saradžom (Fajis al Saraj). Egipatska vlada, s druge strane, oslanjala se na podršku suparničke vlade u Tobruku kako bi islamističke snage, osobito Muslimansko bratstvo, ostale izvan zemlje. U Kairu su se bojali da će aktivnosti Muslimanskog bratstva preći na Egipat. Evropljani su, s druge strane, prvenstveno bili zainteresirani za to da Libija ne postane središte novih, jedva kontroliranih izbjegličkih talasa. Upravo iz tog razloga, pojasnio je njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas u februaru (veljači) 2020., u razgovore o Libiji također je važno uključiti i  susjedne države.

Propali brojni pokušaji za izlazak iz krize

Inicijative za izlazak Libije iz nasilja i uspostavu stabilnosti bile su brojne. Nekoliko specijalnih izaslanika UN -a pokušalo je dovesti ratne protivnike za jedan sto, što je u konačnici uspjelo u kontekstu nekoliko inicijativa, uključujući dvije konferencije o Libiji u Berlinu 2020. i 2021. koje je organiziralo Ministarstvo vanjskih poslova. U decembru (prosincu) ove godine u Libiji se održavaju predsjednički i parlamentarni izbori.

- pročitajte i ovo:  Kuda ide Libija?

Međutim, brojni problemi još nisu riješeni, kaže Hager Ali. Jedan od temeljnih izazova je kontrola nad oružanim snagama. To je, međutim, samo podtačka u trenutnom pregovaračkom procesu. "Nema garancije da će demokratije biti demokratske. Postoji na primjer opasnost  od nedovoljne kontrole nad oružanim snagama i njihovog nepridržavanja naredbi." No to u Libiji trenutno još nije slučaj. Osim toga, još uvijek postoje visoko ispolitizirane, naoružane grupe (frakcije) koje bi se mogle staviti iznad izbornog rezultata. "Sve dok je to slučaj, prenos moći ostaje iznimno rizičan."

- pročitajte i ovo:  Konferencija u Berlinu: Korak ka miru u Libiji?

Drugi problem je nedostatak programske orijentacije kod političkih stranaka, ističe Hager Ali. Većina njih se teško može međusobno razlikovati po programu odnosno sadržajima koje nude. Postoje konzervativne, islamističke i sekularne stranke. No to ih ne sprječava da u mnogočemu budu jako bliske. Ta je okolnost dugoročni rizik za demokratski razvoj zemlje. "Nije dovoljno osnovati stranke i održati izbore. Također morate izgraditi biračko tijelo i održati ga. Tek tada, političari mogu obnašati svoje funkcije u parlamentu."

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu