Bundestag se sjeća žrtava nacizma i slavi Toru
28. januar 2021
„Stojim ovde pred Vama kao ponosna Njemica." Šarlote Knobloh ima 88 godina i živi u Minhenu. Već više puta je prisustvovala komemoraciji u Bundestagu – kao uvažena gošća, na tribini za posjetioce. Sada je i sama pred mikrofonom i drži govor u znak sjećanja na milione žrtava nacizma.
Na samom početku Knobloh sebe naziva „ponosnom Njemicom“ i onda ponovo, pred kraj svog govora. U njenu čast poslanici ustaju i aplaudiraju. Više minuta. Aplaudiraju i predstavnici desničarsko-populističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD).
Dvadeset i peti put po redu u Bundestagu je 27. januara obilježen Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma. To je godišnjica oslobađanja njemačkog koncentracionog logora Aušvic od strane Crvene armije, Sovjetskog Saveza. Kao da su zemlja i njen parlament pet decenija nakon Drugog svjetskog rata smogli snage za to.
Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma početkom 1996. godine uveo je tadašnji predsjednik Njemačke Roman Hercog. Tri nedjelje kasnije održao je i prvi govor. Pred njim u parlamentu tada je čak bilo i poslanika koji su kao mladi muškarci bili članovi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) ili Vermahta.
Dirljivi govori i opomena
Iz godine u godinu to su posebni trenuci u Rajhstagu. Dirljivi govori svjedokinja i svjedoka, potresni opisi koji ostavljaju bez riječi. To su opomene koje se odnose na mržnju prema Jevrejima i rasizam. Između se emituje muzika koja vjerovatno pomaže da se lakše podnesu napetosti govora i čitava komemoracija. Ove godine, prvi put, govorile su dvije žene. Dvije žene koje predstavljaju različite generacije i sudbine, pa možda i vjekove.
Knobloh, velika dama jevrejske zajednice u Njemačkoj, govori o velikim pritiscima iz 1930-ih godina i strahotama do 1945. Progon i ubistvo mlada djevojka je preživela sakrivena kod jedne seoske porodice, pod lažnim imenom: Lote Humel. Kada govori o trenutku kada je posljednji put vidjela svoju baku, koja je kasnije ubijena u koncentracionom logoru Terezijenštat, bori se sa suzama. Veliki njemački život, pocijepan kao njemačka istorija.
Trauma ostaje
Poslije nje je govorila Marija Vajsband, 33-godišnja publicistkinja, koja je 1994. godine sa porodicom iz Kijeva došla u Njemačku. „Imala sam strah od nepoznate zemlje“, rekla je. U stranu Njemačku došla je sa jevrejskom porodicom koja nije živjela jevrejsku tradiciju. Govorila je o svojim pozitivnim iskustvima, ali i strahovima i brigama. Vajsband, kako sama kaže, „nikada nije željela da bude stručnjakinja za antisemitizam“, a sada o tome drži predavanja i nakon antisemitskih napada se traži njeno mišljenje. „To je trauma koja se generacijama prenosila“, kaže.
Knobloh i Vajsband su održale veoma lične govore. Ali oni su bili i politički, kao i uvodni govor predsjednika Bundestaga Volfganga Šojblea. Demohrišćanski političar kritikuje „neobuzdan i nasilan desničarski ekstremizam“ i „drsku reinterpretaciju, pa čak i poricanje istorije“.
Ne aplaudira se uvijek
Knobloh se izričito obratila članovima AfD-a: „Vi ćete se dalje boriti za Vašu, a mi za našu Njemačku. Vi ste Vašu bitku izgubili prije 76 godina.“ Na to su aplaudirale ostale poslaničke grupe. Isto je bilo i kada je Marina Vajsband kritikovala „raspravu o navodnom podvlačenju crte“ ispod sjećanja na zločine. Aplauz je izostao samo kada je Vajsband upozoravala na opasnost od novih teorija zavjere i kada se žalila što se danas „ne radi konsekventno na razotkrivanju ekstremno desničarskih struktura u Bundesveru i policiji“.
Knobloh (88) i Vajsband (33): to djeluje kao primopredaja štafete generacija. Emotivan trenutak za mnoge Jevrejke i Jevreje u Njemačkoj, koji se dvoume da li da ostanu ovdje ili ne.
Jedinstveni trenutak
Ali komemoracija u njemačkom parlamentu nije veliki događaj samo zbog svih tih govora. Na kraju je uslijedio jedan veoma konkretan, a opet veoma simboličan trenutak, jedinstven u sedamdesetogodišnjoj istoriji Bundestaga i Savezne Republike Njemačke. Znakovito i poput kumova, predstavnici zemlje preuzimaju odgovornost za judaizam u Njemačkoj. Judaizam koji ove godine u Njemačkoj obilježava 1.700 godina. Od februara će ta godišnjica biti obilježena nizom manifestacija.
Predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer, predsjednik Bundestaga Volfgang Šojble, predsjednik Bundesrata (Vijeća njemačkih pokrajina) Rajner Hazelhof, kancelarka Angela Merkel i predsjednik Saveznog ustavnog suda Štefan Harbart iz plenarne sale su se potom udaljili nekoliko koraka dalje do „molitvene sobe“. Tamo su – uz poštovanje korona-propisa – goste čekala dva rabina, dok su poslanici u sali sve to pratili putem ekrana.
Rabin Elijas Draj iz grada Amberga, istočno od Nirnberga, i njegov kolega Šaul Nekrih iz Kasela političare su dočekali sa svitkom Tore. To je vjerovatno najstariji jevrejski svitak koji postoji u Njemačkoj, odnosno ponovo postoji. Nastao je 1792. godine u mjestu Zulcbah kod Amberga. Tamo je trideset godina kasnije teško oštećen, preživio je požar. A 140 godina kasnije i nacističku pljačku u Ambergu. Nakon toga je svitak sa prvih pet knjiga Biblije, fino oslikan hebrejskim pismom, pao u zaborav. Dok ga 2015. godine nije slučajno pronašao rabin Draj.
Političari kao kumovi
Šest godina kasnije, u januaru 2021, dragocjeni spis je restauriran, a dijelovi oštećeni u požaru ponovo su ispisani pobožnom rukom. Posljednja slova brižljivo su ispisana u prostoriji Bundestaga. Kod ispisivanja svakog novog slova, pored rabina je sjedio neko drugi, držeći drvenu dršku svitka: Harbart i Hazelhof, Šojble, Merkel i Štajnmajer, predstavnici jevrejske zajednice u Njemačkoj, među njima i Knobloh i Vajsband. Sve je moralo da bude u skladu s tradicijom. Onda je jedan rabin zapjevao. Djelo je završeno i svitak Tore je ponovo osvještan. U junu bi trebalo svečano da se unese u sinagogu u Ambergu.
Šojble je rekao da je Tora svitak „znak da 1.700 godina dug jevrejski život u Njemačkoj nije završen“. A sa kumstvom su se političari obavezali „da će čuvati jevrejski život u Njemačkoj od napada“ i da će dalje prenositi sjećanje na Holokaust.
Rabin Draj je kasnije za DW izjavio da ima „veoma veliko povjerenje“ u ove državne predstavnike. Oni su, kaže, uvijek iznova pokazivali „da im je jevrejski život važan“.