25 godina sjećanja na Holokaust u njemačkom Bundestagu
27. januar 2021
"Genocid" - da li je ovaj pojam barem upola odgovarajuća riječ za sistematsko uništenje šest miliona Jevreja u Drugom svjetskom ratu od 1939. do 1945? Očigledno ne. U Izraelu se ovaj najveći zločin protiv čovječnosti naziva hebrejskom rječju „šoa" i znači „katastrofa" ili „velika nevolja". Izvan jevrejske države, osnovane 1948. godine, najčešće se upotrebljava pojam „Holokaust". Ova riječ dolazi od starogrčke riječi „olokauston" i znači „potpuno spaljen".
No, pokušaj da se riječima iskaže civilizacijski lom koji su napravili Nijemci ostaće zauvijek izazov. To se ogleda i u zvaničnom nazivu, koji je 1996. uveo tadašnji njemački predsjednik Roman Hercog - „Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma". 27. januara se obilježava dan kada su sovjetski vojnici oslobodili Aušvic. „Žrtve Holokausta", kazao je njemački državnik prije 25 godina, „ne bi bio dovoljno širok pojam s obzirom da je nacistička rasna politika pogodila mnogo više ljudi i ne samo Jevreje".
Dvije godine nakon istorijskog govora predsjednika Hercoga, u njemačkom Bundestagu je govorio izraelski istoričar, rođen u Pragu 1926. Jehuda Bauer. On je u svom govoru pomenuo i genocid u Ruandi (1994), Kambodži (1975-79) i Jermeniji (1915/16). Svi ovi genocidi su se dogodili na određenim, nekad veoma širokim teritorijama, kazao je istraživač Holokausta. „Ali, ubijanje Jevreja je bilo univerzalno, i podrazumijevalo se u cijelom svijetu." I ono bi se moglo ponoviti - sigurno ne u istom obliku, ali možda na sličan način. „Ali, ne mogu da vam kažem ko bi u tom slučaju mogli da budu Nijemci, a ko Jevreji."
Eli Vizel: „Kako razumjeti kult mržnje i smrti?"
2000. je prvi put na komemoraciji u Bundestagu govorio neko ko je preživio Holkaust - Eli Vizel. „Nadam se da ćete mi vjerovati da govorim bez mržnje i gorčine", rekao je pisac sa američkim državljanstvom, porijeklom iz Rumunije. „Hoće li vas moje riječi povrijediti?", pitao je Vizel. To mi nije namjera. „Kako razumjeti kult mržnje i smrti koji je vladao u vašoj zemlji?" On ne vjeruje u kolektivnu krivicu, kazao je Eli Vizel pretežno njemačkoj publici u zemlji počinilaca Holokausta. Ali, istovremeno je upozorio da se ne podvlači crta. „Svako ko dozvoli da se ugasi sjećanje na žrtve, ubija ih po drugi put."
2001. govor je održao nasljednik Romana Hercoga, Johanes Rau. Govor je održao pod utiskom jačanja desničarskog ekstremizma ali i društvene debate o njemačkoj krivici i odgovornosti. Više od pola vijeka nakon završetka Drugog svjetskog rata, Njemačka je donijela tešku odluku da obešteti prinudne radnike u vrijeme nacionalsocijalizma sa oko pet milijardi evra. Takođe se vodila i teška debata o izgradnji spomenika Holokaustu u Berlinu.
Bronislav Geremek: „Sljedeći na redu su ljudi"
Od ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke 1990. društvena klima se bitno promijenila. Uvijek iznova je bilo mrtvih u napadima na ljude migrantskog porijekla ili izbjegličke kampove. Nasilni desničarski ekstremizam mora da se suzbije kako politički tako i pravno, upozorio je Rau. „Ljudsko dostojanstvo nije u opasnosti tek onda kada već gore kuće i kada se ljudi gone po ulicama."
Kada je preživjela žrtva Holokausta i nekadašnji poljski ministar spoljnih poslova Bronislav Geremek 2002. govorio o žrtvama nacionalsocijalizma, svijet je bio u šoku nakon terorističkih napada na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. Savremena istorija nije zaključila to „poglavlje mržnje", kazao je Geremek i zahtijevao da se djeluje „zajednički na međunarodnom nivou". On povlači liniju od nacističkih zločina i genocida 1945. do danas. Svijet nije smio da stoji bespomoćno kada su u Njemačkoj spaljivane knjige ili u Avganistanu rušeni spomenici kulture. „Jer, nakon toga, uvijek na red dolaze ljudi."
Upozorenje Šimona Peresa od atomstke prijetnje iz Irana
Do 2007. su na Dan sjećanja na žrtve Holokausta govorile sključivo žrtve, koje su preživjele koncentracione logore. Španski pisac Horhe Semprun (2003) i prva predsjednica Evropskog parlamenta Simone Vej (2004) su s nadom gledali na proširenje Evropske unije na istok. Po prvi put u dugoj istoriji ratova i osvajanja ujedinjenje Evrope nije postugnuto silom, naglasila je Simone Vej. „Da li možete da procijenite koju moralnu pobjedu predstavlja to što se pristupanje zemalja članica iz nekadašnjeg Istočnog bloka odvija u slobodi, mirno i demokratski?"
Šimon Peres je kao prvi predsjednik Izraela 2010. održao govor u Bundestagu. 2020. je govorio Reuven Rivlin. Peres je izričito upozorio na prijetnju njegovoj državi od oružja za masovno uništenje „koje se nalazi u neracionalnim rukama" i ljudi koji nisu „uračunljivi". Mislio je na iskonskog neprijatelja Izraela - Iran. „Da bismo spriječili drugu Šou, na nama je da naučimo našu djecu da održavaju mir sa drugim zemljama." Šimon Peres dobio je 1994. godine zajedno sa premijerom Izraela Jicakom Rabinom i vođom Palestinskog pokreta otpora Jaserom Arafatom - Nobelovu nagradu za mir.
Sint Zoni se žalio na anticiganizam u Evropi
Godinu dana nakon Šimona Peresa, 2011. godine je kao gostujući govornik u Bundestag pozvan Zoni Vejs. Rođen je 1937. u Hagu u porodici Sinta i skoro čitavu porodicu je izgubio u koncentracionom logoru. Genocid nad Sintima i Romima je „zaboravljeni Holokaust", rekao je Vejs. Istrijebljeno je pola miliona muškaraca, žena i djece, dodao je i naglasio da društvo skoro ništa iz toga nije naučilo, „jer da jeste - danas bi se prema nama odgovornije ponašali".
Pored Italije i Francuske optužuje istočnoevropske zemlje poput Rumunije i Bugarske za „nečovječno" postupanje sa njegovim narodom. Desničarski ekstremisti idu naokolo po Mađarskoj napadaju Jevreje, Sinte i Rome. „Mi smo Evropljani i morali bismo da imamo ista prava i šanse kao svi Evropljani." Svoje optužbe je ponovio 2012. u govoru na otvaranju spomenika ubijenim Sintima i Romima u Evropi, odmah pored zgrade Rajhstaga u Berlinu.
Dvije preživjele žrtve Holokausta hvalile su njemačko otvaranje granica 2015.
Otkako su stotine hiljada izbjeglica iz građanskih ratova u Africi i Aziiji došle u Evropu, i ova tema igra određenu ulogu u govorima u Bundestagu povodom Holokausta. Rut Kliger, austrijska filološkinja, koja je takođe preživjela Holokaust, pohvalila je to što je Njemačka 2015. otvorila granice za oko milion izbjeglica. „Zemlja koja je odgovorna za najgore zločine stoljeća, dobila je pohvale iz cijelog svijeta", rekla je.
Njemačko-britanska čelistkinja Anita Lasker-Valfališ se 2018. na to nadovezala. Granice su za Jevreje u nacističkoj Njemačkoj bile hermetički zatvorene, a ne kao 2015. kada su otvorene „zahvaljaujući nevjerovatno velikodušnom, hrabrom i ljudskom gestu". Nekadašnja muzičarka tzv. Orkestra djevojčica u Aušvicu nije mogla ni zamisliti da će nekada moći da izgovori ove riječi "u zemlji masovnih ubica". Jer, zaklela se: „Moje noge više nikada neće kročiti na njemačko tlo". No, ne žali što je promijnila stav. Kaže da je mržnja otrov, „a na kraju čovjek otruje samo sebe".
27. januara je naredni Dan sjećanja na žrtve Holokausta
Naredna komemoracija za žrtve nacionalsocijalizma se održava se ove srijede 27. januara 2021. godine. Ovaj put su u Bundestag pozvane dvije osobe koje će držati govor: Šarlote Knobloh i Marina Vajsband. Jedna ima 88 a druga 33 godine. Knobloh je do 2010. bila predsjedavajuća Centralnog savjeta Jevreja u Njemačkoj, a spašena je od deportacije u Koncentracioni logor Terezijenštat. Vajsband je političarka Zelenih i publicistkinja. Obje ove žene povezuje judaistička vjera i angažman protiv antisemitizma.