"Bolje je umrijeti jednom u Siriji, nego umirati svaki dan u Turskoj"

Onaj ko želi da vidi posljedice tajnog Sajks-Pikot sporazuma, sklopljenog između Britanaca i Francuza nakon Prvog svjetskog rata, kojim su uspostavljene granice na Bliskom istoku, mora da ode u Akčakale. Grad leži na jugoistoku Turske na granici sa Sirijom. Samo nekoliko stotina metara dalje, iza čelične ograde, željezničke pruge i ničije zemlje, vide se prve kuće Tal Abijada. Akčakale i Tal Abijad su nekada bili jedan grad, a onda je grupa kartografa odlučila da pruga koja prolazi kroz grad treba da bude granica između dvije države.

Situacija u tim gradovima danas je potpuno drugačija. Sirijski Tal Abijad od januara ove godine kontrolišu grupe džihadističke organizacije ISIS (Islamska država u Iraku i Siriji). Dakle, oni sunitski teroristi koji su nedavno preuzeli kontrolu nad velikim dijelom Iraka i kunu se da će uništiti granice Sajks-Pikotovog sporazuma. Stanovnici Akčakalea koji su se navikli da žive u neposrednoj blizini građanskog rata, sada moraju da se naviknu i na to da žive u neposrednoj blizini zemlje koju su borci ISIS-a proglasili kalifatom.

Granični prelaz u jednom pravcu

Sama granica izgleda da je jako loše nadgledana. Samo nekoliko turskih vojnika je na osmatračnici, a nekolicina drugih patrolira ulicama landroverom. Jedan od stanovnika kaže kako se ne plaši od eventualnih napada bez obzira što je granica loše zaštićena. "Turske tajne službe su jake", objašnjava svoje ubjeđenje.

Iznenađujuće je, međutim, da je granica i dalje otvorena, iako samo sporadično i samo u jednom pravcu - u pravcu Sirije. Svakog ponedjeljka, srijede i petka desetine Sirijaca čeka u malim grupama da se granica otvori. To su uglavnom ljudi koji su ranije pobjegli iz gradova pod kontrolom ISIS-a u Tursku i sada žele ponovo nazad. No, prije nego ih puste preko granice turske vlasti im uzimaju otiske prstiju i upozoravaju da preko ove granice više nikada ne mogu da pređu u Tursku. No, ljudi koji su stajali na granci kažu da to pak ne predstavlja nikakav problem, jer oni koji hoće da se vrate ili angažuju krijumčare ljudi ili jednostavno pređu jednu granice dalje na zapadu.

"Od kako je Tal Abiad pod kontrolom ISIS-a ja sam više puta napuštao grad i ponovo se vraćao. Nikada nisam imao problema", priča 22-godišnji Muslim. "Tamo je sigurno ali oni vladaju gvozdenom rukom. Onaj ko naprimjer puši van svoje kuće imaće velikih problema - može da se desi da mu čak odsijeku ruku."

Drugi koji su čekali na granici se nisu usudili da pričaju s nama. "U Tal Abiadu svaki dan nekoga skrate za glavu", priča jedan mladić. "To je u međuvremenu postalo normalno." Njegov prijatelj ga vuče u stranu i kaže mu: "Ne pričaj s novinarima. Ne želim da imamo problema." Ljudi koji nisu htjeli s nama da pričaju se plaše da ih ISIS-ovi pripadnici mogu vidjeti s osmatračnice ili da imaju ubačene špijune na turskoj strani granice.

"Nemojte kriviti nas"

S obzirom na brutalnost ISIS-ovog režima, prilično je iznenađujuće da neko uopšte želi da se vrati nazad u oblasti koje su pod njihovom kontrolom. Možda je to razumljivo ako se pogleda da se i nakon šest mjeseci od kako su pobjegli od ISIS-a mnogi Sirijci u Akčakaleu nalaze u potpuno beznadežnoj situaciji. Posla nema, a i ako ga pronađu izbjeglice su uglavnom nedovoljno plaćene i rade u eksploatatorskim uslovima.

Oko ruševina jedne kuće, nekoliko ulica daleko od granice, nekoliko muškaraca leži na starim madracima i razgovara. Pričaju o tome zašto žele da se vrate u Siriju. Mnogi do njih su se borili na strani umjerenijih ustaničkih grupa. Jedan je pak bio aktivista za ljudska prava s otporom prema oružju. Ali, sada i on razmišlja da uzme oružje u ruke. Posebno ako revolucija preraste u rat. Svi oni su, odmah nakon što su ISIS-ovi borci preuzeli teritorije koje je ranije kontrolisao Asad, došli u Akčakale jer im je bilo jasno da su im životi u opasnosti. Međutim, sada skoro da i nemaju alternativu povratku.

"Ako nas na kraju vidite na strani ISIS-a nemojte kriviti nas", kaže Muhamed snažan mladić obrijane glave na pragu 40-ih. On je predvodio Omar bin Atib brigadu u Slobodnoj armiji Sirije, ali više od šest mejseci nije stupio nogom na tlo Sirije.

Sloboda za pokajanje i vjernost

Muhamed pokazuje na jednog čovjeka koji se ispružio na zemlji. S povrijeđenom nogom, puši jednu za drugom. "On mora da bude pregledan i zbrinut", kaže Muhamed. "Ali, Slobodna armija Sirije nas je ostavila na cjedilu. Kada si ranjen više o tebi niko ne brine. Onda ću radije da se vratim u oblasti koje kontroliše ISIS. Za 15 dana ću se vratiti i položiti bajaa-u."

A bajaa je u islamu čin kojim se iskazuje pokajanje i vjernost. Borci ISIS-a su prije dva mjeseca kazali svim nekadašnjim pripadnicima Slobodne armije Sirije da mogu da se vrate u Tal Abiad ukoliko polože ovu zakletvu. Mnogi su ovu ponudu već prihvatili. Mnogi pobunjenici s kojima smo razgovarali u Akčakaleu su nam ispričali o velikom broju njihovih prijatelja koji su to već uradili. A mnogi kažu da planiraju učiniti isto.

"Ovdje nema posla i nemam novca", priča Abu Husein, 22-godišnjak, koji izgleda i mlađe, a koji je u posljednje tri godine vidio više nego što će neko u svom čitavom životu. On se borio na strani umjerene islamske Faruk brigade. Kada se Faruk brigada rasformirala on se priključio radikalnijoj, Ahrar al Šam grupi. U januaru se borio protiv ISIS-a u Tal Abiadu i nakon toga izbjegao u Akčakale. Sada priča kako je spreman da živi pod vlašću grupe koja je do samo prije nekoliko mjeseci bila njegov žestok neprijatelj.

"Oni su rekli da svako ko se pokaje može da dođe", kaže on. "I oni imaju i dobre i loše strane. Tal Abiad je sada siguran, jer ljudi se plaše ISIS-ovih boraca. Prije njih tamo je vladao haos. Ali, ja nisam vidio svojim očima kako se tamo sprovodi šerijat (islamski zakon)."

30-godišnji Khalid, takođe nekadašnji pobunjenik, kaže kako zna da će se sve vratiti ponovo u diktaturu. Ali, s obzirom na date okolnosti to je još i najbolje. "Turci se prema nama odnose kao prema robovima. Bolje je jednom umrijeti u Siriji nego umirati svaki dan u Turskoj."