Višak historije, višak povijesti
23. januar 2020.
„To je teško objasniti nekome ko dolazi sa strane. Mi to proživljavamo svakog dana“, priča nam Ilma Begović o Mješovitoj srednjoj školi koju pohađa. „Imamo samo zajedničku zgradu i ništa više. Kontakt nam je zabranjen. Imamo stepenice koje nas dijele. Prvi sprat je za Hrvate, a drugi za nas Bošnjake. Ne smijemo silaziti na prvi sprat nikako jer slijedi ukor, smanjenje ocene iz vladanja, čak i izbačenje. Isto tako ni oni ne smiju na naš sprat.“
Zgrada je stara i kockasta, izgleda onako kako izgledaju školske zgrade u celoj bivšoj Jugoslaviji. Međutim, tu se normalnost završava.
Jer ova škola nije jedna škola nego su dve – ona u Gornjem Vakufu koja ima „direktoricu“ i istovremeno škola u Uskoplju koja ima „ravnatelja“. Ovde punim plućima živi sistem „dvije škole pod jednim krovom“ koji kritičari nazivaju konturom aparthejda – deca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti su odvojena, baš kao što im i roditelji žive odvojeno.
Ekipa DW pričala je sa pet bošnjačkih devojčica koje su napravile školsku predstavu o getoizaciji i podelama. Kažu, „ravnatelj“ je zabranio hrvatskoj deci da učestvuju. Isti čovek nije nam dozvolio da snimamo u školi, a navodno je zabranio deci iz hrvatskog dela škole da govore sa nama. Iako su ranije pristali na snimanje, otkazali su.
Tako je i mali školski teatar, umesto da doprinese prevazilaženju podela, postao njihov očit dokaz. Ni za drugim dokazima ne treba dugo tragati.
Varoš od dvadesetak hiljada ljudi još nosi ožiljke rata, brojne kuće su izrešetane gelerima. „Borbe za Uskoplje“ bile su „višemjesečna borba Hrvata Srednje Bosne od bošnjačke agresije“, piše na Vikipediji na hrvatskom. Gornji Vakuf su „zauzele hrvatske jedinice“ u sklopu „plana o podjeli BiH sklopljenog između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića“, piše na Vikipediji na bosanskom.
Dakle, jedno je „povijest“, a drugo je „historija“, baš kao i na školskom času. Takve su otprilike i životne priče ovdašnjih ljudi, uvek u dve verzije. Deca znaju da bi druženje „naših“ i „njihovih“ ovde bilo nešto između ludosti i herojstva, pa ipak pokušavaju koliko mogu.
Pitamo Aidu Muminović, učenicu iste škole, šta bi joj majka rekla ako bi se zaljubila u Hrvata? „Mislim da ne bi to baš podržala. Upravo jer nastaju komplikacije. Kod nas nije prisutno šta osjećamo već se pitaju okolina i predrasude koje vladaju.“
*Reportaža je deo serije „Da li se razum(ij)emo?“ gde su već objavljene priče o balkanskoj Jutjub sceni, ljudima koji profesionalno prevode sa srpskog na bosanski i tihom ratu oko crnogorskog jezika.