Pisanje u egzilu

„Egzil je bolest. Ona je neizlječiva, ili je izlječiva samu u rijetkim slučajevima, tu ne pomaže ni povratak u vlastitu zemlju.“ – ovim riječima je austrijska spisateljica Hilde Spiel opisala svoje iskustvo života u egzilu, na koji je kao Jevrejka bila prisiljena 1936. godine.

U tuđini je sve teže

To iskustvo dijele mnogi autori koji su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju. Za nekoga egzil može biti izazov, poticaj da se piše usprkos, ali za drugog predstavlja veliku prepreku. Nisu rijetki slučajevi da pisci prestanu pisati, kao da im u tuđini koju nisu sami izabrali, nedostaje vazduh da formuliraju riječi, navodi Karin Clark, članica međunarodnog PEN-udruženja i predsjednica Londonskog Komiteta za pomoć piscima u zatvoru:

„Pisanje u egzilu znači pisanje izvan prostora vlastite kulture i materinjeg jezika. Dom postaje stran, nastaje distanca naspram vlastite zemlje. Pitanje je da li će tuđina, strana kultura i strani jezik u kojima se čovjek zatekao, ikada postati bliski, postati domovina.“

Neki se nadaju povratku

Za čečensku spisateljicu i novinarku Mainat Kourbanovu odgovor na ovo pitanje je jasan. Prije tri godine ona je pod prijetnjim smrti sa svojom tro i po godišnjom kćerkom morala napustiti zemlju, jer ruskim vlastima nisu odgovarali njeni tekstovi o čečenskoj stvarnosti objavljivani u moskovskom listu „Novaja gazeta“. Za kratko vrijeme ona je odlično naučila njemački jezik, ali se nije prestala nadati povratku:

„Ja se tu osjećam kao u nekom provizoriju, samo privremeno. Za mene je najvažnija nada da ću se jednog dana ipak vratiti. S tim osjećajem ja živim, ja ga takoreći njegujem i hranim, i to mi pomaže da izdržim.“

A neki ne

Drugačije je iskustvo srpskog pisca Bore Ćosića. On je početkom rata najprije iz Beograda otišao u Rovinj, a prije dvanaest godinau se preselio u Berlin. Ćosic, međutim, naglašava da nije emigrirao zbog direktne prisile, već iz protesta protiv miloševićevog režima.

Kako očuvati kontakt sa jezikom?

Jezik je osnovno oruđe svakog pisca. Za autore u tuđini stoga jedan od najvećih izazova predstavlja pitanje: kako očuvati kontakt sa materinjim jezikom, kako ga sačuvati od neželjenih promjena?

Jovan Nikolić, srpski pisac romskog porijekla, prije osam godina se iz Beograda doselio u Njemačku. Sa sobom je donijeo sjećanja na djetinjstvo, magijski realizam svijeta cigana i kofere pune knjiga. On se odlučio za egzil u egzilu, preselio se na usamljeni otok vlastite sobe, i u nepregledna prostranstva svoje mašte.

Prozor u svet

Egzil, emigracija, tuđina – svi ovi pojmovi opisuju iskustvo napuštanja domovine, te – za pisce možda još i važnije – iskustvo prostornog odmaka od prirodnog okruženja materinjeg jezika. Oni istovremeno označavaju, međutim, i dolazak u neku novu zemlju, neku novu kulturu.

Po mišljenju Karin Clark, ta selidba otvara nove šanse i za zemlju koja je pridošlice prihvatila – potrebno je samo otvoriti se prema drugima:

„Oni su naš prozor u svijet. Osim toga oni nam omogućuju da na drugačiji način vidimo sami sebe, da gledamo sami sebe kroz njihove oči. Ta dvostruka perspektiva je izuzetno važna, ona dovodi svijet k nama.“