Prije nešto više od mjesec dana Latinka Perović je na portalu „Peščanik“ objavila zadnji, četvrti dio eseja o Miroslavu Krleži. Pišući o njemu, kao da je pisala i o sebi („Krleža je i prošlost i sadašnjost sveta, Evrope, Balkana i Jugoslavije posmatrao u njihovim složenostima, protivurečnostima i razlikama“), jer je i ona imala veliko razumijevanje za složenost stvarnosti. U svojoj devedesetoj godini ispisala je s velikom lakoćom i elegancijom ove stranice obilježene poznavanjem i razumijevanjem ne samo književnog značaja ovog pisca, nego i njegove uloge u Hrvatskoj i u Jugoslaviji sa svim njezinim političkim i društvenim previranjima i neuralgičnim točkama. Upravo su iznenađujuće vitalnost i svježina duha koje izbijaju iz ovog teksta. Pri čitanju fascinira i dubina njezinog uvida u one probleme koji su od samog postanka jugoslavenske države bili one tanke, jedva vidljive pukotine po kojima se u određenim okolnostima mogu otvoriti procijepi – i čitavi ponori.
Bio je to vjerojatno jedan od njezinih posljednjih tekstova, a kao i cijelo njezino djelo i ovaj je tekst još jedan od pokazatelja veličine gubitka koji je nastao njezinim odlaskom. Jer otišla je jedna od najvećih analitičarki srpske i (post)jugoslavenske suvremene povijesti i jedan od najvećih boraca za modernizaciju i europsku orijentaciju srpskog društva. Borila se za Srbiju u kojoj bi postojala vladavina prava, u kojoj bi se sprovele liberalne reforme po uzoru na zemlje zapadnih demokracija, borila se za Srbiju koja bi izašla iz zaostalosti i iz ponavljanja obrazaca ruskih ideologija i koja bi se posvetila reformama unutar svojih granica, u dijalogu i bez neprijateljstva sa susjednim narodima.
S velikim prosvjetiteljskim žarom Latinka Perović je cijeli svoj život posvetila boljitku života u Srbiji. Iako su je upravo u Srbiji često napadali, iako su se čitave medijske kampanje obračunavale s njezinim intelektualnim dostignućima, ona je neumorno inzistirala na suočavanju srpskog društva s vlastitom prošlošću, a jasnoćom svojih stavova o ratovima devedesetih stekla je veliko poštovanje u svim zemljama – nasljednicama bivše Jugoslavije. Velika intelektualka i hrabri glas razuma, ona se neumorno borila za istinu i pravdu, pa je tako još prije dvije godine – dakle u svojoj 88. godini života – podsjećala na dva velika politička ubojstva, koja su obilježila današnju Srbiju, a koja inače, kao i mnogi drugi problemi srpskog društva iz Milošovićeve ere, lako bivaju zaboravljena: ubojstvo premijera Zorana Đinđića i ubojstvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.
Precizno je prepoznala da upravo ova dva atentata pokazuju svu tragičnost nasilničke naravi srpskog nacionalizma – i to po samu Srbiju („Vraćanje knjigama Ivana Stambolića i Zorana Đinđića otkriva veliku srodnost pogleda. Zato su i podelili sudbinu. Ubistvo obojice predstavlja vododelnicu u istoriji postkomunističke Srbije.“) Razumijevajući da se određene tendencije – kao što je npr. ideologija narodnjaštva nasuprot liberalnom demokratskom građanskom društvu – ne mogu razumjeti bez boljeg poznavanja ruskih ideologija i njihovog utjecaja u Srbiji, bavila se intenzivno rusko-srpskim vezama ispisujući neke vrlo dragocjene analitičke stranice o ovim fenomenima, a koje bi danas u međunarodnim okvirima mogle pomoći boljem razumijevanju aktuelne agresivne ruske politike, no nažalost kao i djela drugih važnih autorica i autora iz takozvanih malih jezika ni njezino djelo nema veću recepciju u svijetu – a bilo bi od neprocjenjive važnosti da ga se dobro upozna. Dok su se mnogi u Srbiji i Republici Srpskoj trudili negirati genocid i umanjivati veličinu zločina, njezine su riječi bile most prema pomirenju: „Negiranje genocida u Srebrenici ne dozvoljava zemljama bivše Jugoslavije da se konačno oslobode pretnji od novih sukoba, agresija, promene granica i osvajanja teritorija, u ime čega su se činili ovakvi zločini“.
Rodila se 1933. godine u Kragujevcu, studirala je književnost i političke nauke u Beogradu. S 18 godina – 1951. godine – postala je članicom Komunističke partije Jugoslavije, a deset godina poslije postala je predsjednicom Konferencije za društvene aktivnosti žena Jugoslavije, što govori i o njoj i o ovoj organizaciji, kojoj je na čelo došla mlada, inteligentna i obrazovana žena. 1968. godine – godine koja je na mnogo načina u svijetu obilježila cijelu jednu epohu – izabrana je za sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Ona i predsjednik CK SKS Marko Nikezić bili su optuživani unutar komunističkih krugova za zapadnjačke ideje i za napuštanje dogmatskog puta, pa su 1972. godine dali ostavke, a budući da je 1974. godine odbila prihvatiti krivicu za svoje postupke i svoje mišljenje, izbačena je iz Saveza komunista Jugoslavije. Tada se, s nešto preko 40 godina, posvećuje znanstvenom radu, što je doduše bio neminovan, a veliki gubitak za politiku u Srbiji i Jugoslaviji, ali od tada pa sve do njezine smrti 12. 12. 2022. intelektualni život na području cijele bivše Jugoslavije bilo je zahvaljujući njenom neumornom objavljivanju stalno na dobitku.
Do 1983. bilo joj je zabranjeno objavljivanje, ali to joj nije smetalo da se posveti istraživanjima. Radila je na Institutu za istoriju radničkog pokreta, kasnijem Institutu za noviju istoriju Srbije i bila je glavna i odgovorna urednica znanstvenog časopisa „Tokovi istorije“ i članica Savjeta Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Napisala je preko 20 monografija i uredila preko 20 knjiga-izvornika za povijesnu građu, te objavila velik broj znanstvenih članaka, pogovora i predgovora, eseja i analiza. Kontinuirano i dosljedno je tijekom svog dugačkog života aktivnošću i refleksijom pokazivala dva središnja interesa: Za aktivno sudjelovanje u politici i društvu s jedne i za intelektualnu refleksiju s druge strane. Kao rijetko kojoj osobi uspjelo joj je upravo ove dvije strasti i oba ova talenta povezati u jedinstveni glas razuma i savjesti.
Latinka Perović nije bila samo jedna od najvećih intelektualki Srbije nego i cijele jugoistočne Europe, a da ju je svijet upoznao u prijevodima na druge jezike, bila bi prepoznata i kao jedna od najvećih europskih intelektualki svog vremena. Bila je veliki uzor svim onim ljudima u ratovima i krizama pogođenoj Jugoslaviji, koji su zainteresirani za suočavanje s prošlošću, za istinu i za dijalog, te za iskrenu i prijateljsku komunikaciju.
Alida Bremer je spisateljica i publicistkinja poreklom iz Hrvatske. Od 1986. godine živi u Nemačkoj. Njeni eseji, kolumne, pripovetke i pesme objavljeni su u novinama, magazinima i na internet-portalima. Prevođena je na više jezika.
Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.