„Strukturne poteškoće“ – to zvuči tako suvo. Da budemo konkretniji: to su porodice koje u kilometarskim automobilskim kolonama čekaju da uzmu hranu iz narodne kuhinje. To je nezaposlena majka čiji je muž poginuo u ratu, a penzija koju dobija kao udovica nije dovoljna da prehrani troje dece. To su radnici pogrebnih preduzeća koji prenose tela, ali nisu dobili zaštitnu opremu jer je nema za sve.
Ta lica su vidljiva otkad je pandemija zgrabila Sjedinjene Države. Ali situacija nije nova. Nebrojeni autori su ukazivali na strukturne probleme poput razorne nejednakosti, politike kojom upravlja novac i kapitalizma gde važi deviza The winner takes it all.
Sjedinjene Države ne treba da izmisle toplu vodu kako bi se protiv ovoga borile – sve su to već uspešno uradile brojne zemlje.
Kao mlada novinarka sam 1993. mesecima radila sa američkim nosiocem Pulicerove nagrade Hedrikom Šmitom na dokumentarnom filmu o nemačkoj „socijalnoj tržišnoj privredi“. Nikada neću zaboraviti kako je to američkim novinarima objasnio Berthold Lajbinger, legendarni šef nemačkog proizvođača mašina Trumpf: rekao im je da nema veze sa socijalizmom nego sa osnovnom ekonomskom logikom kada ljudi imaju obavezno zdravstveno osiguranje ili sindikate, kada država pomaže firmama u slučaju krize.
Ali razlika između nemačkog i američkog kapitalizma, koja traje do danas, nije uslovljena kulturom već je plod svesnih političkih odluka. U Americi postoje istorijski uzori kao osnova za socijalnu državu, ali se oni ili uništavaju ili uprežu u neoliberalnu agendu koja služi interesima moćnika.
Da li će izazovi koji ovih dana muče Ameriku izoštriti osećaj da je socijalna stabilnost u javnom interesu? Odgovor zavisi od toga da li impuls za promenama može da prevlada duboki jaz u američkom društvu.
Da li je još iko seća Obamine kampanje „Yes we can?“ Obama je prvi put izabran usred finansijske krize kada je bilo volje da se nešto promeni. Ali sve važne reforme su u međuvremenu poništene. Među krivcima za to su i pristrasni mediji poput Foks njuza putem kojih su društvene podele dobile karakter crne rupe koja usisava svaku političku ideju.
Pandemijska kriza nije samo ogolila razlike američkog i nemačkog privrednog sistema, već i razlike u političkom poverenju. Dok pretežna većina Nemaca pozdravlja kako se vlast nosi sa pandemijom, u SAD partijska boja određuje odnos prema svakom pitanju.
Takvo razmišljanje pojačava vrzino kolo koje izjeda američku demokratiju. Ako se država sve manje vidi i ljudi više ne vide njen pozitivni uticaj, onda nestaje i poverenje u državu. Vreme je da se izokrene čuveni citata iz Reganovog govora: Država nije problem, ona mora da bude rešenje.
U Sjedinjenim Državama odlično znaju šta je potrebno uraditi. Pitanje je samo da li će dozvoliti promenama da se dogode.