Crkva i antifašizam

Od Drugog svjetskog rata u kojem je bilo svećenika – sudionika zločinačkih četničkih i ustaških pokreta, preko ratova iz devedesetih kada se, primjerice, vladika Filaret fotografirao s puškomitraljezom do nedavnih potpisa biskupa Valentina Pozaića i Vlade Košića na peticiju za uvođenje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ u Hrvatsku vojsku: predstavnici Rimokatoličke i Srpske pravoslavne Crkve na ovim prostorima često kao svoj glavni zadatak vide služenje etnonacionalizmu, pri čemu se ne libe ni podržavanja ratnih zločinaca odgovornih za masakre. Crkvene blagoslove su tako svojevremeno dobijali Željko Ražnatović "Arkan" i Ratko Mladić, dok je Košić pred svega godinu dana Darija Kordića nazvao „moralnom veličinom“. Istinsko kršćanstvo ne samo da nije nespojivo s antifašizmom – naprotiv: njih bi, barem u ideji, trebali spajati humanizam i ljubav prema bližnjemu.

Zajedništvo u antifašizmu

"Svaka od ovih Crkava može biti ponosna na svoje ljude koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi - kako na svećenike, tako i na vjernike", kaže za Deutsche Welle fra Drago Bojić, franjevac Bosne Srebrne i direktor sarajevskog Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) „Zajedno“. S njim se slaže arhimandrit Nikodim Kosović, iguman Svetoarhangelskog opštežiteljnog manastirka Krka.

"Kroz tu borbu su naši narodi pokazali da mogu živjeti zajedno – što smo mi sami u ovome dobu promašili", kaže otac Nikodim. Dvojica netipičnih svećenika zajedno su pred par dana sudjelovali na tribini "Crkva i antifašizam" na šibenskom Festivalu alternative i ljevice (FALIŠ) koji je ove godine održan po treći put.

"Tko danas u Katoličkoj crkvi ne urliče zbog ćirilice u Vukovaru ili u Pravoslavnoj crkvi urliče zbog zala koja su učinjena drugima, taj ne bi trebao stajati na oltaru", rekao je tom prilikom Bojić, parafrazirajući jednog evangeličkog pastora koji je tijekom Drugog svjetskog rata to rekao ističući potrebu zaštite Židova. Kosović je istaknuo da su crkveni ljudi upali u zamku da budu politički vođe, a Crkva se nije htjela suočiti s onim što je urađeno.

Svećenici u NOB-u

Pa ipak, povijest ovdašnjeg svećenstva poznaje i primjere poput Svetozara Rittiga, župnika zagrebačke Crkve Svetog Marka koji se pridružio partizanima i sudjelovao na zasjedanju ZAVNOH-a. "O svećenicima – antifašistima se premalo govori. Crkve su upale u autoviktimološki mentalni sklop. Legitimno je da se bave svojim žrtvama, jer je ideja antifašizma ovdje bila pokrivena komunizmom, koji je bio otvoreno neprijateljski prema religiji te je Crkvama donio stradanja", reći će Bojić. Problem je u tome što se najveće i najutjecajnije struje u Crkvama zbog tog antikomunizma odriču i antifašističkih vrijednosti, pa zapravo stoje na anti-antifašističkoj poziciji. Drugi problem je taj što je tijekom 19. stoljeća na našim prostorima došlo do poistovjećivanja vjere i nacije, što je široko otvorilo vrata zloupotrebi religije u etnonacionalističke svrhe. Konačno, u socijalističkoj Jugoslaviji Crkve su preuzele ulogu čuvarica nacionalne svijesti. Nakon pada komunizma te su tendencije, dovedene do ekstrema, dovele do pogubnih posljedica.

Pogubno preplitanje religije i nacionalizma

"Političke ideologije i Crkve su se tada ponovno srele – bio je to slučaj i s velikosrpskom ideologijom i SPC te Katoličkom crkvom kada govorimo o Tuđmanovoj ideologiji, odnosno u Bosni i Hercegovini o herceg-bosanskoj politici. Obje ideologije su nanijele mnogo zla kako drugima, tako i pripadnicima svojih Crkvi", nastavlja Bojić. Kosović ističe da su se "ljudi Crkve uputili u ratna huškanja i aboliranje ratnih djelovanja" ali se po njemu ne može zato kriviti Crkvu u cjelini.

"Stavove poput onih biskupa Košića ili cetinjskog mitropolita Amfilohija, koji je gej paradu nazvao ‚sotonskim smradom' – a bilo je i gorih izjava iz usta crkvenih ljudi – treba prepustiti sudu božjem. Ja se lično nadam da će se to prevazići s dolaskom mlađih ljudi u Crkve, koji nisu opterećeni ratom i da nećemo više ispaštati zbog toga što su izazvale naše kolege. Naše pozvanje nije da stojimo na vratima raja i isterujemo ljude napolje", kaže Kosović. Bojić je dodao da tu treba praviti razliku između krivnje i odgovornosti - krivnju treba individualizirati, a zajednice vjernika bi zbog zločina trebale izraziti žaljenje.

Ugledati se u papu Franju

Nažalost, u Crkvama dominiraju suprotne tendencije. Bojić je tako posljednju inicijativu oko ustaškog pozdrava nazvao "zastrašujućom akcijom" te dodao da, dok je papa Franjo "ljepša strana Katoličke crkve", postoje biskupi i svećenici koji su njena ružna strana. Samo kod manjine postoji želja za suočavanjem s prošlošću i stajanjem na stranu slabijih. Štoviše, Bojić je zbog suprotstavljanja politizaciji religije kažnjen - smijenjen je s mjesta glavnog urednika franjevačkog časopisa "Svjetlo riječi" te mu je zabranjeno da predaje na franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

"U Katoličkoj crkvi su dominantne tendencije koje pokušavaju kontrolirati slobodu mišljenja i kritičku misao. Nadam se da će i dalje biti pojedinaca koji će ići težim putem i neće se dati uvući u jednoumlje."

Za dio klera NDH nikada nije izgubila pozitivni imidž

Austrijska teologinja i povjesničarka Anna Maria Grünfelder ističe da u antikomunizmu Katoličke Crkve u Hrvatskoj postoji kontinuitet od Alojzija Stepinca do kardinala Josipa Bozanića. "Crkva nije nikada mogla prihvatiti antifašizam jer su njega kod vas predvodili komunisti. Nakon 1945. je bilo zločina nad Crkvom i to treba imati u vidu, stvari nisu crno-bijele, ali je i istina da se u Hrvatskoj antifašistički pokret ne može odvojiti od komunista, što je prepoznao manji dio svećenika kojima je bilo jasno da je riječ o oslobodilačkom pokretu koji je bio jedina realna alternativa ustašama. Ne mogu shvatiti nadbiskupa Stepinca koji je smatrao da može odvojiti NDH od ustaša, koji su je osnovali, a još i prije 1941. je imao toliko primjera, poput izbjeglica iz njemačkog Reicha o tome što se događa." Dodala je da za dio klera rehabilitacija NDH uopće nije potrebna.

"Kod njih ta država nikad nije ni izgubila negativni imidž. Zločini se osporavaju i omalovažavaju. Kada sam čula Stjepana Razuma, pročelnika Nadbiskupskog arhiva, kako je doveo u pitanje zločine u Jasenovcu nisam vjerovala vlastitim ušima. U Austriji nitko tko je iole povijesno pismen neće reći da je nacistički režim radio neke dobre stvari ili osporavati zločinački karakter te države. Isto važi i za NDH". Sociolog religije i nekadašnji hrvatski veleposlanik u Vatikanu Ivica Maštruko obnovu proustaškog sentimenta također dovodi u vezu sa štovanjem Alojzija Stepinca, "pri čemu se u antikomunizmu ide toliko daleko da se relativiziraju grijesi NDH".

Opasnost od prelijevanja netrpeljivosti prema islamu

"Dovoljno je pogledati broj škola i župa nazvanih po Stepincu. To što su Košić i Pozaić potpisali za njih nije ništa novo. Iznenadio me predsjednik Biskupske konferencije, nadbiskup Želimir Puljić koji jest istupio u osobno ime, ali ih je svojim relativiziranjem faktički podržao. Inače, ta peticija posljedica je atmosfere u društvu koju je posljednjih godina stvorila agresivna desnica. Postoji snažna netrpeljivost prema pravoslavlju, a bojim se da će se, ako se trend nastavi, to dogoditi i s odnosom prema islamu", kaže Maštruko.

Gruenfelder je istaknula da u Crkvi postoje suprotni stavovi, ali su potpuno marginalizirani i potisnuti. Maštruko je također pesimističan prema mogućnosti da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ojačaju antinacionalističke ili antifašističke tendencije, naročito sa sadašnjim sastavom Crkve. "Teško je tako nešto očekivati s obzirom na sadašnju hijerarhiju. Postoji trend koji traje desetljećima i koji Bozanić slijedi, a to je da su hrvatski biskupi na tron božanstva postavili naciju. U tom trenutku je temeljna misao kršćanstva otišla do vraga", zaključio je Maštruko.