Čekajući energetsku tranziciju na Balkanu
17. travnja 2019
Kada bi države zapadnog Balkana sutra postale članice Europske unije, sve termoelektrane na ugljen bi preko noći bankrotirale. Tim riječima Janez Kopač rezimira svoje najnovije istraživanje. Kopač je direktor "Energetske zajednice”, asocijacije Europske unije i zemalja istočne i jugoistočne Europe za energetski sektor.
Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Srbija već sada svake godine ulažu skoro 170 milijuna eura u subvencije za proizvodnju energije iz ugljena. Kada bi ovih pet zemalja ušlo u EU godišnje bi na taj iznos došla još milijarda eura. Razlog: trgovanje emisijama, odnosno plaćanje naknada za proizvodnju štetnih plinova u EU-u.
Struja s Balkana izvozi se u EU
Tvrtke koje zagađuju zrak stakleničkim plinovima u Europskoj uniji moraju za to kupiti prava, odnosno plaćati određenu sumu. Na primjer, proizvodnja jedne tone ugljičnog dioksida (CO2) košta 20 eura. Elektrane na ugljen na zapadnom Balkanu su posebno prljave i štetne po zdravlje. Dakle, morala bi se platiti visoka cijena da bi one nastavile s radom i nakon ulaska u EU.
Janez Kopač smatra da bi bilo dobro da se već sada u zemljama zapadnog Balkana uvede porez na emisiju stakleničkih plinova. Umjesto 20, trebalo bi naplaćivati nekoliko eura po proizvedenoj toni, a prikupljeni novac bi se onda mogao ulagati u obnovljive izvore energije. Kao rezultat toga energetski sektor bi se polako pripremao za pristupanje EU-u.
Ali stvarnost je drugačija. U narednih nekoliko godina na Balkanu je planirana izgradnja novih elektrana na ugljen, a iza svega se krije računica: "Većina energije proizvedene na ugljen na zapadnom Balkanu izvozi se u EU. Ta energija je u EU jeftinija od električne energije iz elektrana na ugljen u EU-u, koje moraju plaćati naknade za emisiju štetnih plinova", kaže Kopač.
Izgradnja hidroelektrana je pogrešno rješenje
Masovne državne subvencije za električnu energiju proizvedenu iz ugljena postoje i u EU-u: na primjer u Njemačkoj ili Poljskoj. S druge strane, Europska komisija već godinama poziva na proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Do 2020. godine 20 posto električne energije koja se troši u EU-u treba biti proizvedena iz obnovljivih izvora. Do 2030. taj postotak bi trebao iznositi 32. Mnoge države članice EU-a, uključujući i Njemačku, neće postići cilj za 2020. godinu.
Zemlje koje se žele pridružiti EU-u također se trebaju rukovoditi gore navedenim ciljevima. Zato se u jugoistočnoj Europi promovira izgradnja "zelenih" elektrana. Kao rezultat toga, u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Crnoj Gori trenutno se planira i gradi više od 2.700 tzv. mini hidroelektrana kapaciteta do 10 MW - na žalost lokalnog stanovništva i aktivista za zaštitu okoliša.
Proizvodnja električne energije iz hidroenergije je uglavnom samo djelomično održiva, jer brane izazivaju veliku štetu okolišu, tvrdi Igor Kalaba iz organizacije „Climate Action Network".
Mini hidroelektrane bez subvencija nisu ekonomski održive i zbog svoje male veličine ne bi doprinijele energetskoj sigurnosti regije. Uništavanje krajolika je katastrofalno, a građevinske dozvole često se dodjeljuju bez ili uz pogrešnu procjenu utjecaja na okoliš. Vlasnicima takvih elektrana je, na osnovu važećih zakona, svaki profit ipak osiguran, navodi Kalaba.
Napredak unatoč nepostojanju političke volje
Da bi se suprotstavilo takvom razvoju situacije, Kalaba poziva na promjenu. Umjesto subvencija za male hidroelektrane treba se fokusirati na javne tendere za velike projekte koji koriste snagu vjetra i solarnu energiju. Njih treba provoditi najbolji ponuđač, slično situaciji u EU-u. Temelj za sve tendere mogu biti usuglašene procjene utjecaja na životnu sredinu, u koje bi trebalo uključiti i lokalno stanovništvo, objasnio je ovaj aktivist.
Kalaba vidi veliki potencijal u energetskoj efikasnosti zemalja jugoistočne Europe. Postojeće elektrane bi uz pomoć modernizacije mogle proizvoditi još više električne energije. Bolji odvodni sustavi i priključni uređaji mogu pomoći kod uštede energije. Na pitanje zašto to još uvijek nije implementirano postoji nekoliko odgovora, objašnjava Igor Kalaba.
U nekim slučajevima nedostaju vještine i resursi, na primjer za implementaciju i kontrolu politika za zaštitu okoliša. Ali uglavnom nedostaje politička volja. Da bi električna mreža u regiji bila efikasnija, pojedine zemlje morale bi biti međusobno bolje povezane. To bi zahtijevalo povjerenje država u susjedne zemlje, navodi on.
Unatoč svim problemima postoje i pozitivni rezultati. U Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj su se u posljednjih nekoliko godina pojavile vjetroelektrane. One ispunjavaju sve zahtjeve i zaista su održive.
Međutim, Igor Kalaba najveći pozitivni pomak vidi kod lokalnog stanovništva: "Prije pet godina nitko u regiji nije govorio o energetskoj tranziciji. Sada ljudi o tome govore i to je veliki korak naprijed."