Zbjeg iz "energetskog projekta tisućljeća"
14. travnja 2014Tada, 2009. je čitav projekt izgledao savršen, i gospodarski i politički. Umjesto da se u vremenski prevrtljivoj Europi grade solarne elektrane, mnogo je pametnije graditi ih tamo gdje sunca zapravo ima i previše, a gdje se i solarni paneli neće postavljati na plodnoj zemlji koja se i drugačije može upotrijebiti.
Rješenje se nameće samo od sebe: u pustinjama sjevera Afrike i Bliskog istoka, praktično na pragu Europe, a time bi koristi imali svi. Jer Europa je spremna dobro platiti svoju energiju, dok su druge strane mnoge te zemlje ne znaju što uopće učiniti s tom pustinjom i kako zaposliti lokalno stanovništvo.
Zato je ova inicijativa takozvane Transmediteranske kooperacije obnovljive energije, podržana od političara, znanstvenika i ekonomista okupljenih u Rimskom klubu, 2009. dovela do stvaranja konzorcija Desertec Industrial Initiative, DII. Za ovaj projekt se osobito zauzela Njemačka, najavljujući povoljne kredite, ali i iz vlastitog interesa se uključio čitav niz njemačkih tvrtki i banaka, od Deutsche Bank pa do njemačkih energetskih koncerna poput RWE i e.on-a.
Na zemljopisnoj karti sve izgleda jednostavnije
Ali u proteklih pet godina se pokazalo kako ništa nije tako jednostavno kao kad se u dnevnoj sobi kuju planovi tek igrajući se s globusom. Točno je da na to područje od sunca stigne oko 630 tisuća teravatsati energije godišnje, što je preko stotinu puta više nego što Europljani troše električne energije, pa čak i da upale sve žarulje i trošila koje imaju. Točno je i da zemlje sjevera Afrike vape za investicijama, ali je i točno da one nipošto nisu tako stabilne kao što je stručnjacima izgledalo još 2009. godine.
Jer jedan od najvećih pogona je bio predviđen u Libiji. S obzirom na Arapsko proljeće, ne čudi da se sad tek radi na projektima u Maroku i Tunisu. A i to kako se radi u koncernu DII na čijem je čelu Paul van Son nipošto se ne dopada njemačkim direktorima naviklima na brze poslovne odluke pa čak i ako su "teške" milijarde eura. DII se pak mnogima čini kao "klub za debate" gdje se vječito raspravlja o uvijek istim problemima.
A problemi su veliki i vremenom ne postaju manji. Naime, nije samo problem postaviti solarnu elektranu negdje u pustinji, mnogo je još veći - i skuplji - problem tu energiju onda dopremiti do Europe. Povrh toga se i u Europi uvelike grade postrojenja obnovljivih izvora energije gdje su već države prestale subvencionirati "šakom i kapom" takve projekte. A i potrošači se trude trošiti sve manje električne energije.
"Hvala, dosta nam je!"
Zato je sve više svađi i sukoba među poduzećima i tvrtkama koje su i osnovale ovaj projekt. Prošle godine su se posvađali čak i Zaklada Desertec koja okuplja čitav niz tvrtki i sam konzorcij DII zbog "nepremostivih razlika o strategiji razvoja". I važni proizvođači poput Siemensa ili Boscha su shvatili kako u tom projektu "neće biti kruha".
Iz projekta je koncem prošle godine istupila i financijska institucija HSH Nordbank, a prošlog tjedna je i njemački energetski div e.on objavio kako će u projektu sudjelovati samo do isteka postojećeg ugovora, dakle do kraja ove godine. Isto to, piše Handelsblatt, namjerava učiniti i njemački građevinski koncern Bilfinger.
Usprkos ovom osipanju, Paul van Son u ime Desetec Industrial Initiative poručuje kako će oni "uporno slijediti svoju viziju" i kako je "većina od preostalih 18 koncerna koji sudjeluju u projektu najavila kako će ostati u njemu." Među njima je energetski koncern RWE, a stručnjaci za obnovljivu energiju podsjećaju kako koncern e.on i do sada ionako "nije bio baš perjanica" ekološke energije i kako "mnogi još nisu shvatili da mora doći do preokreta u proizvodnji električne energije", upozorava Jürgen Döschner na radio-televizijskoj postaji WDR.
Ipak, drugi stručnjaci smatraju kako je malo vjerojatno da se uopće još mogu održati rokovi u kojima DII želi iskoristiti energiju sunca sjeverne Afrike. U projektu vrijednom najmanje 400 milijardi eura je predviđeno da već do 2050. Europa i taj dio Afrike postanu jedna energetska cjelina i da, zajedno s drugim obnovljivim izvorima energije, Europa postane praktično neovisna od fosilnog goriva.