Zašto se ne traži i bio-čokolada?
22. svibnja 2021
Alfred Ritter je do 2014. bio na čelu sad već i u svijetu poznate tvornice čokolade koju je pod obiteljskim imenom osnovao još njegov djed 1912. godine u Waldenbuchu u Baden-Württembergu. On se s punim pravom može smatrati čak pionirom bio-namirnica: makar inače masovno proizvodi tu slasticu, još 2008. je krenuo u proizvodnju čokolade koja je imala sve certifikate da je potpuno ekološka i „bio“.
Ali nakon deset godina je taj eksperiment završio. Njegovu bio-čokoladu jedva da je itko htio kupiti, tako da je morala biti izbačena iz asortimana - tu je bilo previše troškova i truda raditi ekološki proizvod tako da je taj neuspjeh već ugrozio čitavu tvrtku s 1600 zaposlenih.
Zapravo je Alfred Ritter imao najbolju namjeru „početi s malim količinama i vremenom čitav asortiman čokolada Ritter Sport nuditi kao bio-proizvod“, izjavio je u jednom intervjuu za list Spiegel. „Ali čitav projekt je bio neuspjeh, s takvom idejom ne mogu opet doći u firmu.“
Uopće nemamo „bio“
Ritter-Sport čokolade čine 17% njemačkog tržišta i nalaze se na policama praktično svih trgovina u ovoj zemlji. Ali njihove bio-čokolade nisu tražili ni kupci, a onda su ih i poslovođe trgovina prestale uopće naručivati. Ponudio je svoje bio-čokolade i trgovinama specijaliziranim za bio-proizvode, ali su ga one - odbile. Makar je mogao pokazati sve dokumente da je njegova čokolada, od plantaže pa do gotovog proizvoda potpuno ekološka, takve trgovine ne žele imati posla s tvornicama koje rade i „obične“ proizvode.
Ostali veliki proizvođači čokolada se zato uopće nisu ni upuštali u takve eksperimente: to nam potvrđuju i u švicarskom koncernu Nestle, a i iz švicarskog Lindt & Sprüngli nam odgovaraju kako u asortimanu „nemaju odvojeni bio-proizvod“. O poteškoćama Rittera da uopće dođe do ekoloških sirovina svjedoči i statistika organizacije Fairtrade kako trenutno samo 2,5% kakaovca koji se uzgaja u svijetu ima i certifikat bio-uzgoja. Čak i kod kave je to više nego dvostruko: 5,2%.
„U sektoru uzgoja kakaovca do sad nije bilo nekakvih velikih skandala s pesticidima", pokušava objasniti taj paradoks Friedel Hütz-Adams iz organizacije Südwind koja se zalaže za pravednije svjetsko gospodarstvo. „Iz toga bih mogao zaključiti kako kupci kod kakaovca ni nemaju nekakvu svijest o problemima.“
I certifikat „bio" - košta
To malo ekološkog kakaovca se prije svega uzgaja u Dominikanskoj Republici i nekim drugim zemljama Latinske Amerike. U dvije zemlje koje su najveći proizvođači te sirovine - Obali Bjelokosti i Gani u Zapadnoj Africi koje zajedno proizvode 70% svjetske proizvodnje je „bio“ izuzetna rijetkost. Bolje rekavši, kakaovac koji ima i takav certifikat.
Jer treba podsjetiti kako takav dokument - košta. „Možda tamo postoji na stotine tisuća uzgajivača koji si zapravo uopće ne mogu priuštiti kupovati umjetna gnojiva i pesticide“, nagađa Hütz-Adams. „Ali, oni si ne mogu priuštiti niti certificiranje i provjeru njihovog uzgoja.“
Zapravo postoji čitav niz drugih certifikata koji svjedoče o pridržavanju određenih socijalnih ili zahtjeva održavanja okoliša. Kod kakaovca je to Fairtrade koji jamči da se proizvođačima plaća primjerena cijena za sirovine ili Rainforest Alliance koja svjedoči da se pri uzgoju ne uništava prašuma i čuva okoliš.
I neki koncerni imaju vlastitu oznaku za takvu skrb o okolišu - i to kupci znaju i cijene. Tako i Lindt svjedoči da poticanje uzgoja kakaovca koji čuva okoliš „predstavlja osnovu politike našeg poduzeća“, Nestle već godinama surađuje s inicijativom Rainforest Alliance.
Hoće bio-jabuku, ali ne i bio-čokoladu
Ali uzgajati kakaovac ekološki, dakle potpuno bez „kemije" i u proizvodu i u tlu, „to je potpuno druga liga", kaže nam Alfred Ritter. „To košta još više nego svi ostali certifikati koje imamo.“ Povrh toga, takav način proizvodnje neminovno znači i manji urod - pa tako i veću cijenu takvog kakaovca. „Na žalost, naši kupci to nisu bili spremni platiti“, sažima Ritter.
Jer čokolada je u Njemačkoj jeftina i u pravilu i kupci prvo gledaju na ceduljicu s cijenom, ne na oznaku „bio“. „Očito širok krug potrošača kod takvog proizvoda za užitak kao što je čokolada polažu manje vrijednosti na bio-kvalitetu nego što je to slučaj kod ostalih proizvoda“, zaključak je tvrtke Ritter.
S druge strane, trgovine organske hrane koje ne žele imati na policama i čokolade Ritter-Sport koja, osim tog bio-segmenta inače proizvodi gotovo tri milijuna tabla čokolade svakog dana, na svojim policama ima naravno i - bio-čokoladu. Sukladno predodžbi „ekološki svjesnih“ potrošača, ona naravno nije pakirana u atraktivnu ambalažu nego prije izgleda kao izvađena iz paketa humanitarne pomoći - makar joj je cijena i po nekoliko puta veća nego u susjednoj samoposluzi. A kupaca ipak - ima, kao i za sve ostale bio-proizvode.
Opasna „razvojna pomoć“
Kod jabuka ili mlijeka njemački potrošači imaju barem teoretsku predodžbu o ekološkoj proizvodnji, kod kakaovca koji se uzgaja u dalekim zemljama - zapravo nemaju, sažima Hütz-Adams. Što je još gore, makar je uzgoj bio-kakaovca već i sad minimalan, postoji realna opasnost da će biti još gore. Sad postoji čitav niz projekata gospodarske pomoći siromašnim zemljama Zapadne Afrike u kojima se uzgaja kakaovac, kako bi tamošnji poljoprivrednici povećali urod - korištenjem umjetnih gnojiva i pesticida. „Uvijek iznova im se govori: ako želite imati veći urod, morate više prskati“, kaže Hütz-Adams.
Ne samo to: veliko siromaštvo poljoprivrednika Gane ili Obale Bjelokosti znači i da njihovi mališani ne mogu u škole, nego na rad na plantažu- statistike govore kako u te dvije zemlje radi oko 1,6 milijuna maloljetnika i djece. A i „gospodarska pomoć“ pesticidima znači da se broj tamošnje djece koju se truje pesticidima „drastično povećao“, tvrdi Hütz-Adams.