Hrvatima kultura važnija od gospodarstva?

Najavama kako neće biti kašnjenja isplata u kulturi i konstatacijom da je kultura važna jer ljudi od nje žive i zapošljavaju se u njoj, nova hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen najavila je novu kulturnu politiku. Naime, u državi u kojoj 46% građana uopće ne pokazuje interes za knjigu (GfK, 2013), Ministarstvo kulture postalo je važnije čak i od Ministarstva gospodarstva. Najmanje zbog kulture same, a najviše zbog pokušaja da se premetne u svojevrsno Ministarstvo svjetonazora.

„Poput brojnih drugih država u tranziciji iz komunističko-socijalističkog društvenog uređenja u nešto što kolokvijalno nazivamo kapitalizmom, a što je zapravo feudalizam, Hrvatska je polarizirana na dvije rovovski određene polutke koje neki 'od milja' nazivaju fašizmom i antifašizmom, dok drugi smatraju kako je riječ o srazu lijevih i desnih“, u razgovoru za Deutsche Welle objašnjava ugledna književnica Ivana Šojat. Za nju je razumljiva bitka oko Ministarstva, jer je kultura, iako sustavno zanemarivana, jedna od temeljnih odrednica svakog društva. Oba tabora, nastavlja Šojat, koriste dvostruka mjerila, neprimjerenu retoriku pa sve s obje strane prečesto nalikuje više hajci, a manje kulturnom dijalogu.

Treba li država imati "sise"?

S druge strane, književna zvijezda u usponu Korana Serdarević misli da većina građana, iako se poziva na faktor nacionalnog identiteta, ne vidi ulogu kulture u društvu i nema potrebu pokušati razumjeti zašto kulturnjaci uopće postoje na onom što zovu "državna sisa". „Ironično, ministru Hasanbegoviću možemo zahvaliti što je ujedinio i pojačao glas hrvatskih kulturnjaka koji su uz pomoć medija, kao jaka intelektualna svijest, konačno dobili prostor i važnost koju u ostalim zemljama imaju i bez kontroverznih političara. Njegova 'vladavina' je jednom riječju bila opasna – toliko da je učinila kulturu glasnijom od gospodarstva.“

Bivši je ministar među svojim pristašama doživljen kao čovjek koji bi resor kulture trebao očistiti od lijevog i liberalnog „otpada“, a kritičke novinare potpuno gurnuti na tržište koje ih je već ranije grubo odbacilo. „Ako inteligencija šuti dok politika guši kritičku svijest, tko će govoriti?“ pita Serdarević. „U proteklih godinu dana smo najglasniji bunt izrekli zbog odluka Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja. Na neki način, neovisno o događajima koji su uslijedili, kultura i obrazovanje su srušili vladu. Zvučat će patetično, ali jedini nametnuti svjetonazor mora biti onaj koji štiti slobodu i moć ljudskog uma i duha. Tu ne smije biti kompromisa.“

Sitniš razdora

I dok je Šojat bila članicom Povjerenstva za dodjelu stimulacija književnicima, Serdarević je dobitnica jedne od tih potpora skromne pojedinačne vrijednosti 15.000 kuna. Na obje je pao teret „kontaminiranog“ ministarstva posebno u očima onih koji nisu dobili potporu, a izdavači su ih prijavili na natječaj.

„Bi li ti isti odbili stimulaciju da im je dodijeljena?“ pita Šojat. Kaže, uvijek bi prihvatila poziv Ministarstva kulture. „Kultura je nešto što opstaje, grčevito i uporno, a ministri dolaze i odlaze. Ministarstvo, dakle, nije Hasanbegovićevo, nego je ministarstvo kulture, ministarstvo svih nas koji kulturi doprinosimo na ovaj ili onaj način.“ Podsjeća tako Šojat da su odbijeni i ranijih godina gnjevno reagirali. „Sada su oni koji stimulaciju nisu dobili u ruke dobili moćan adut zvan Hasanbegović koji dokida važnost literarne vrijednosti. Da nije tragično, bilo bi beskrajno smiješno. Glamurozna ambalaža za nešto tako ljudski objašnjivo, čemu po potrebi, u svrhu dojmljivosti možemo uvijek pridodati što god poželimo, samo da je povijesno upečatljivo.“

Za Serdarević je skepsa razumljiva, ali joj se, kaže, ne smije dopustiti da prijeđe granice razuma. „Vrlo je jednostavno: sve što dolazi iz ministarstva kojim je upravljao Hasanbegović, sada smrdi. Prvo, svaki je žiri i loš i dobar i o svakom se izboru može raspravljati - eto raspravljali smo i o tome je li Nobel za književnost zaslužen ili ne. Drugo, svake godine će biti razgovora o tome tko je poticaj 'trebao dobiti'. Napisala sam knjigu najbolje što sam u tom trenu znala, a žiri je odlučio to nagraditi. Da, odluke ministra Hasanbegovića su sporne i opasne i može se reći da je ministarstvo 'kontaminirano'. Međutim, nisam 'potaknuta' da ubuduće pišem o žrtvama komunizma. Nisam 'potaknuta' jer sam pisala o hrvatstvu i ljepoti hrvatske sakralne tradicije. Pisala sam što sam htjela, i pisat ću što budem htjela. Ako to ministarstvo moje države potakne, bit će mi lakše živjeti dok pišem. Ako me ne potakne, pisat ću svejedno, jer trebam i želim, kao što većina pisaca i kod nas, i u svijetu, piše. Iz te perspektive, suludo je braniti se od sumnji zbog kontaminiranog ministarstva.“

Pohvale su rijetke, mržnja je česta

Članica Povjerenstva Šojat je ikona desnice s obzirom da otvoreno govori o sudjelovanju u Domovinskom ratu. Bez pitanja je tako svrstana na stranu bivšeg ministra. „Prvi put čujem da sam ičija ikona i ne sviđa mi se to. Ikona za sobom povlači demagogiju koje se gnušam. Nisam marioneta lišena mozga i logičnog razmišljanja. Na popisu autora koji su dobili stimulaciju su i ljudi koji su se aktivno uključili u bitku protiv bivšeg ministra. Mislim kako je krajnje vrijeme da hrvatska kulturna i politička javnost s osuđivačkih tendencija prijeđe na konstruktivnost. Rijetko se u javnosti mogu čuti pohvale bilo čijeg rada.“ Sebe bi, kaže, svrstala u prostor koji je u posljednje vrijeme na hrvatskoj političkoj pozornici šaptom izbrisan iz gotovo svih diskursa. „Smatram se liberalom. Ne pristajem ne strpati se ni u jednu ladicu. Domoljub jesam, no to ne podrazumijeva slijepi šovinizam, ne držim se konzervativnih okvira, pa valjda zbunjujem i lijeve i desne.“

Svojevrstan je paradoks da Ministarstvom kulture žele upravljati upravo oni koji misle da je taj resor nepotreban te da su hrvatski umjetnici devijantna pojava tek sama sebi svrha. „Koji se uspjeh očekuje da bi se opravdalo stvaranje?“, pita Serdarević. „Ako spomenem da je Dubravka Ugrešić ovih dana dobila i nagradu Neustadt, tzv. američkog Nobela za književnost, treba li spomenuti uopće da nju eto ne financira ministarstvo kulture? Koji se novci pak očekuju od ministarstva, ako se odlučimo na stvaranje, makar ono bilo i taj posprdno nazvan 'larpurlartizam'? Koliko književnika živi od pisanja? Umjetnošću se nitko ne bavi da bi zaradio, dobio nagrade i priznanja. Ako ste čak i sigurni da nema u svakoj generaciji tri Meštrovića ni pet Marulića, treba li zato prestati poticati umjetnost? Uspjeh hrvatskih kulturnjaka je prvenstveno u želji da i dalje stvaraju, uspjeh je ne ići saditi mrkve umjesto da ih se pljuje da parazitiraju na državnoj sisi, da ne dobivaju međunarodne nagrade. Ako pak slučajno dobiju, poput Ugrešić, nađe se uvijek dovoljna doza mržnje da svaki hrvatski umjetnik bar jednom poželi skupiti prnje i otići iz zemlje u taj drugi svijet koji nas, eto, ne priznaje.“

„Obuljen odgovara svima i nikome“

Od nove ministrice Nine Obuljen naše sugovornice očekuju, čini se puno. „Nadam se da neće samo gubiti vrijeme na gašenje vatri, da će njezina kulturna politika uključivati stručnjake iz svih područja, koji će joj pomoći da dobije što objektivniju sliku hrvatske kulture i da rasporedi sredstva na temelju znanja, iskustva i dijaloga. Sloboda se danas teže gasi, i očekujem od ministrice da iskoristi taj 'požar' i usmjeri energiju na poticanje novog, svježeg, pa i drukčijeg“, kaže Serdarević.

„Nadam se da će kulturu konačno lišiti otegotne okolnosti zvane ideologizacija, da će se izboriti povećanje budžeta. Nekako mi zapravo pozitivno djeluje to što istodobno odgovara svima i nikome, jer baš to me podsjeća na tako nasušno potrebnu uravnoteženost. Stavovi koje je iznijela u nedavnim intervjuima mi ulijevaju povjerenje. Nije, čini mi se, zasjela ni u jedan rov s namjerom da svijet 'očisti' od jednih kako bi konačno zavladali drugi. U njezinu diskursu nema 'naših i njihovih', već samo kultura“, zaključuje Šojat.