Zatvorska ćelija ili hotelska soba?
21. ožujka 2013
Prostorije s velikim prozorima i puno svjetla, bijeli zidovi, svijetlozeleni podovi i crvene fasade - na prvi pogled berlinski Heidering doista ne izgleda kao zatvor. Samo dvostruka metalna ograda s bodljikavom žicom visoka na nekim mjestima i do šest metara jasno ukazuje da se ovdje ne radi o nekom školskom domu nego o kaznenoj instituciji. Zatvor koji se službeno otvara ovoga četvrtka (21.3.) u berlinskom "žutom tisku" je vrlo brzo dobio etiketu "luksuzne ćuze". "Luksuz i zatvor se međusobno isključuju. Naš zatvor nije srednjovjekovna tamnica nego moderna berlinska kaznena institucija", pravda se njegova direktorica Anke Stein.
Različite savezne pokrajine - različiti zatvori
Pojedine ćelije u njemu se zovu "zatvorske sobe" - one imaju deset četvornih metara, što je nekoliko kvadrata više od minimuma. U Njemačkoj zatvorske ćelije ne smiju naime biti manje od sedam kvadrata, jer se smatra da se u protivnom vrijeđa ljudsko dostojanstvo. To je 2006. odredio Savezni ustavni sud, kao i da WC mora biti odvojen od prostora u kojemu zatvorenici spavaju. "To ne znači da je sedam kvadrata pozitivni standard", objašnjava Frieder Dünkel, kriminolog na sveučilištu Ernsta Moritza Arndta u Greifswaldu.
"Savezni ustavni sud je to svjesno obrnuto formulirao: ako je neka ćelija manja od sedam kvadrata, onda vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Standard u našim zatvorima je zapravo 10 do 12 kvadrata za jednokrevetnu ćeliju." Novi berlinski zatvor koji se smatra luksuznim s ćelijama od 10 kvadrata je time zapravo u okvirima standarda. Oni, međutim, nigdje nisu definirani. Cijelu stvar dodatno komplicira činjenica da su u reformi federalnog uređenja Njemačke prije sedam godina nadležnosti za to područje dodijeljene isključivo pokrajinama tako da ne postoji jedinstveni zakon o izvršavanju kazne zatvora na saveznoj razini. Većina saveznih pokrajina se uglavnom drži starog zakona, ali neke pokrajine su uvele i vlastita pravila.
Što je važnije - kontrola ili resocijalizacija?
"Federalni sustav ima za posljedicu da se u pojedinim saveznim zemljama uvjeti u zatvorima mjestimice potpuno razlikuju", objašnjava Rita Haverkamp, znanstvena suradnica na Institutu Maxa Plancka za međunarodno i inozemno pravo u Freiburgu. "Stoga je potpuno drukčije služite li zatvorsku kaznu u Bavarskoj ili u Berlinu." U berlinskim zatvorima su tako postavljeni telefoni na kartice, dok u Bavarskoj zatvorenici mogu telefonirati samo u iznimnim slučajevima i to uz nadzor. "U Bavarskoj je fokus na kontroli, na sigurnosnom aspektu", kaže Haverkamp. A to se zrcali i u zakonu o izvršavanju kazne zatvora. U njemu, za razliku od starog zakona, resocijalizacija zatvorenika nije jedini i glavni cilj, već je zaštita zajednice od daljnjih kaznenih djela jednako važan cilj. Radna skupina koja kritično analizira sustav izdržavanja kazni u Njemačkoj u tome vidi okretanje leđa modernom, humanističkom konceptu kaznenih institucija kakav je bio definiran u starom zakonu. Još uvijek su, međutim, savezne zemlje koje idu tim putem u manjini - desetak njih je izradilo zajednički nacrt zakona koji se naslanja na stari zakon i u kojem je resocijalizacija i dalje primarni cilj.
Puno prostora za interpretaciju
Standardi tog humanističkog koncepta izvršavanja kazne zatvora prate međunarodne smjernice, ali ih njemački Savezni ustavni sud svojim odlukama prenosi u praksu. Neprecizne formulacije, proizvoljne smjernice, neodređeni zakonski pojmovi u zakonima o izvršavanju kazne zatvora ostavljaju, naime, puno prostora za interpretacije. To je posebno vidljivo kod organizacije slobodnog vremena, prava na obrazovanje i doškolovavanje, kontakt s vanjskim svijetom i prostorni smještaj zatvorenika. "Mora se naglasiti da Njemačka uglavnom ispunjava međunarodne standarde te da djelomično čak 'prebacuje normu'", ukazuje stručnjakinja za kazneno pravo Rita Haverkamp. Ona, međutim, dodaje kako Njemačka nije uzor na ovom području. To su prije svega skandinavske zemlje. One imaju i najnižu stopu izdržavanja zatvorskih kazni. "Mi smo u Njemačkoj mnoge metode preuzeli iz sjevernoeuropskih zemalja, ali i iz Kanade", potvrđuje i kriminolog Dünkel. On se već godinama zalaže za uvođenje takozvanih "prijelaznih domova" kao, na primjer, u Švedskoj, u kojima se zatvorenici pripremaju za život na slobodi. Za raspravu o prevelikoj količini "luksuza" u novom berlinskom zatvoru on nema razumijevanja: "Zatvor ne treba biti maksimalno nehuman, mračan ili neugodan. U njemu se ljudi moraju tretirati tako da dobiju motivaciju za život bez kazne."