„Zar ne možeš raditi nešto normalno?“

Na ideju da izuči neko uobičajeno zanimanje, kao medicinska sestra, trgovkinja ili pekarica, Margarete Senft nikad nije došla. Nakon škole je oko šest godina radila u hitnoj pomoći. „Ali, meni je već nakon godinu dana bilo jasno da se time ne želim vječno baviti", kaže ova danas 26-godišnja žena. Previše rada u smjenama, previše monotono, a ipak jako stresno joj je to bilo. Prije godinu dana ona je zato započela izobrazbu za pogrebnicu u gradu Würzburgu.

Pratiti ljude koji su izgubili neku dragu osobu, pomagati im savjetima, ali i otvarati grobnice i zatvarati, prevoziti mrtve i obavljati na njima higijenske potrebe – sve je to sastavni dio posla Margarete Senft. Ona je u međuvremenu na drugoj godini izobrazbe i kaže: „Nisam bolje mogla odabrati."

Ali, njezina obitelj i prijatelji nisu oduševljeni njezinim izborom zanimanja, pripovijeda ona. Susrela se s mješavinom čuđenja i fascinacije: „Zar ne možeš raditi nešto normalno", pitali su njezini roditelji, prisjeća se ova mlada žena. „Ali, umiranje je isto normalno, i ono je dio ljudskog života", kaže ona.

Teško do naučničkog mjesta

Sigurnim pokretima ona skupa sa svojim učiteljem Peterom Popellom u skladištu mrtvačkih kovčega Gradskog pogrebnog poduzeća stavlja donji dio lijesa na dva stalka i oprema ga: madrac, jastuk, presvlaka od satina. To nije lak posao. Trenutno u cijeloj Njemačkoj oko 600 žena i muškaraca uči zanat pogrebnika. „Više od polovice naučnika u tom zanimanju su danas žene", kaže Popella.

Dobiti naučničko mjesto za pogrebnika uopće nije tako lako. Jer, brojna pogrebna poduzeća su privatna obiteljska poduzeća. Ona ako nekog obučavaju onda su to često vlastita djeca. U Würzburgu i okolici je jako teško dobiti naučničko mjesto za pogrebnika, kaže Margarete Senft. Popella to potvrđuje. I komunalno pogrebno poduzeće samo svake tri godine nudi jedno naučničko mjesto.

Da posao pogrebnika ili pogrebnice nije zanimanje kao bilo koje drugo – to se može znati i prije početka izobrazbe. „Mi u ovoj struci imamo jake živce", kaže Popella, „a često ih i moramo imati." Jer, mrtvaci o kojima se pogrebnice i pogrebnici brinu nisu samo starice i starci u poodmakloj dobi, nego ponekad i mala djeca i žrtve u prometnim nesrećama. „Za policiju, pripadnike vatrogasne službe i hitne pomoći često postoji ponuda psihološke pomoći nakon teških intervencija. Za nas ne", kaže Popella.

„Ništa me više ne može šokirati"

Njegova naučnica se na to ne žali – zacijelo i zato što je imala iskustvo rada u hitnoj pomoći. „Ja sam puno toga vidjela – mislim da mene ništa više ne može tako lako šokirati", kaže Margarete Senft. „Rado činim sve što pripada u ovo zanimanje." Pranje mrtvaca, njihovo oblačenje, otvaranje grobnica ili kopanje grobova, ništa od toga za nju „nije problem". Ali, najradije se brine o ožalošćenim osobama. „Razgovarati s ožalošćenima, davati im savjete, to mi dobro ide." Instruktor Popella to potvrđuje.

Pandemija korone je, naravno, poremetila i obrazovanje Margarete Senft. Samo jednom je dosad bila osobno nazočna na višednevnoj izobrazbi u pogrebnom poduzeću, ali „stvar je dobro funkcionirala i online".

Samo propis da prilikom komunikacije s ožalošćenima mora držati razmak joj se nije svidio – to ponekad nije bilo lijepo, kaže Margarete Senft. Uza svu profesionalnost, malo fizičke blizine je važno, kaže ona. „Makar to bilo samo da se prilikom izlaganja urne ne mora držati posebno velik razmak."

aj/epd

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu