Zaboravljeno ljetovališke kao zadnja stanica za izbjeglice
19. listopada 2018
Zalazeće sunce baca duge sjene preko nepopločane ceste i neravnih zidova u četvrti Destra Volturno, u gradiću Castel Volturno na jugu Italije. Iz kuhinje oronule zgrade se šire mirisi kikirikija i variva. 10 muškaraca odjednom ulaze u prostoriju. Nakon dugog dana u polju svi su gladni i željni večere.
25 eura na dan
„U Castel Volturnu zaradiš euro za svaku košaru koju napuniš rajčicama", kaže 24-godišnji Cherno koji se upravo popeo na krov pomoćne zgrade u kojoj je prostorija koju dijeli s 10 zemljaka iz Gambije. Iako živi na obali, Cherno ne vidi često more. Ustaje u cik zore i odlazi do obližnjeg kružnog toka gdje ih poslodavci ilegalno uposle za rad u polju ili na gradilištu. Nakon pet godina provedenih u Italiji, Cherno je konačno pronašao malo sigurniji posao. Jedan poljoprivrednik ga je unajmio do prosinca za rad u polju i dnevnicu od 25 eura. Sretan je i zbog toga jer, kako kaže, posla ovdje nema dovoljno za sve.
Castel Volturno je nešto kao oaza za useljenike. Ovdje nema policijskih kontrola, a i solidarnost je veća. Ovdje žive došljaci iz 84 zemlje, ali najviše njih dolazi iz Nigerije i Gane. Prema lokalnim statistikama ovdje živi 26.300 stanovnika od čega su 4.300 stranci. No gradonačelnik Dimitri Russo vjeruje da ilegalnih žitelja ima više od 15.000. „Moj grad je postao deponij za svaku socijalnu bolest i privlači svaku vrstu sirotinje i otpadnika iz Afrike, ali i s rubova Napulja", kaže Russo.
"Poput Afrike”
29-godišnji Israel dolazi iz grada Ido u Nigeriji. „Imam sve što me čini muškarcem pa ipak sam prisiljen prositi", kaže visoki Ido koji je kao i većina ostalih ovdje stigao preko Libije i to još 2011. Otada luta od mjesta do mjesta i nadničari. Neko vrijeme je čak proveo u Njemačkoj gdje je pakirao voće. No kad je njegova boravišna dozvola istekla bio je prisiljen vratiti se u Italiju. Neko je vrijeme živio u Napulju od milostinje ali mu je tada jedan zemljak ispričao za Castel Volturno. „Tamo ti je kao u Africi." Israel je sada ovdje kako bi se, kako kaže, odmorio. Osim toga ovdje soba stoji svega 100 eura mjesečno. Čitave vile koštaju samo 200 do 400 eura. Nitko nije vjerovao da će se Castel Volturno pretvoriti u tako nešto. U šezdesetima je srednji stalež iz Napulja ovdje izgradio čitavu obalu uz koju se nižu manje ili više uspješni primjerci arhitekture za odmor. No brza gradnja i nedostatak bilo kakvog urbanističkog plana je pokazao svoje: većina kuća je u vrlo trošnom stanju, a isto bi se moglo reći i za infrastrukturu.
Nakon potresa
A onda je k svemu tomu u osamdesetima područje Irpinie pogodio potres. Tada je vlada preuzela neke stanove u Castel Volturnu kako bi ovdje smjestila one koji su izgubili krov nad glavom u potresu. Mnogi vlasnici stanova su počeli polako napuštati grad i svoje nekretnine izdavali za mali novac. Gospodarstvo je kolabiralo, u grad su počeli dolaziti Afrikanci privučeni i poslovima u poljima rajčica ovdje sjeverno od Napulja. Danas gradovi poput Castel Volturna ili Pescopagana djeluju kao apokaliptična vizija gradića za odmor u kojima je nešto krenulo po zlu. Ceste koje nitko ne održava, nefunkcionirajuća kanalizacija i zadah oronulosti na svakom koraku. Russo je došao na vlast 2014. nakon što su središnje vlasti otpustile prijašnju gradsku upravu zbog očitih veza s organiziranim kriminalom. Ovo područje je oduvijek bilo plodno tlo za Camorru iz obližnjeg Napulja i Caserte. 2008. mafija je egzekutirala šest Afrikanaca kako bi Nigerijskoj mafiji pokazala tko je glavni. Žrtve su odabrane nasumice. Nakon uhićenja nekoliko lokalnih mafijaških šefova Nigerijska mafija je ipak preuzela kontrolu nad trgovinom droga i prostitucijom.
Ili prostitucija ili ništa
Gradonačelnik Russo je frustriran zbog slabih rezultata kojim se može pohvaliti njegova administracija. „Kada je u pitanju integracija, škole su od neprocjenjive važnosti. Ali što da radim kad nemam novca ni za školski autobus", kaže. Svaku financijsku godinu okonča deficitom od 4 do 5 milijuna eura. Mnoge oronule zgrade su izuzete od plaćanja poreza na nekretnine, a većina stanovnika službeno ne zarađuje ništa pa tako ni ne plaća porez na prihod. Prihoda nema ali zato ima rashoda. „Što mislite tko plaća odvoz otpada koji prouzroče ovih 15.000 nevidljivih", retorički pita Russo. U srpnju je pomoć zatražio od Povjerenstva Europske komisije za migracije. Mnogima je ovaj grad poslužio kao skrovište, ali za neke je postao zatvor. 42-godišnja Grace (ime promijenjeno) je radila kao prostitutka dvije godine. I ona je preselila u Castel Volturno kako bi pronašla mir ali nije imala drugog izbora doli prostitucije. Prije mjesec dana liječnici su joj odstranili ciste iz maternice i zabranili joj svaki oblik seksualnosti. „Otkako sam došla ovamo sve je samo patnja", kaže Grace. Sada želi pronaći načina kako da se vrati u Nigeriju i tamo pokrene neki biznis. Šansu za neku zaradu vidi ako ode u Njemačku ili Francusku. No zasad je osuđena na Castel Voltrano.