"Za rođendan želim novi nos!"

Jakob ima 15 godina i želi “pod nož”. Nije zadovoljan svojim nosom, dapače, pati zbog njega. S majkom, mlađim bratom i socijalnim radnikom, nalazi se u jednoj privatnoj klinici u Bonnu gdje mora na savjetovanje. “Mislim da je moj nos prevelik. Prošle godine sam bio u jednoj bolnici no tamo me liječnici nisu operirali jer sam bio premlad. Niti sada još nisam punoljetan, no još uvijek patim zbog nosa i zato sam siguran da će mi ovdje pomoći”, priča Jakob.

Njegov slučaj, želja da operativnim zahvatom smanji veličinu nosa, je vrlo sporan. Jakobov nos naime funkcionira savršeno pa samim time za korekciju s medicinskog stajališta ne postoji nikakav razlog. No, usprkos tome, on duševno zbog toga pati. U ovakvim slučajevima, odluka leži na plastičnim kirurzima. Oni vrlo pažljivo moraju procijeniti hoće li ili ne obaviti željenu operaciju. “Granice nisu čvrste pa je na nama da sami procijenimo kolili pritisak osjeća pogođena osoba i obitelj”, objašnjava plastični kirurug Peter Siepe.

On dodaje kako, kada je konkretno riječ o nosu, mora postojati vrlo vidljiva razlika od primjerice, uobičajene, “normalne” veličine. “To znači da ako netko primjerice pati zbog svog nosa iako je on zapravo sasvim normalan, tu osobu ne bih operirao, pogotovo ako je riječ o maloljetnom pacijentu koji često iz čisto „estetskih razloga“ žele korekcije“, navodi kirurg. On dodaje kako njemu osobno nije poznat niti jedan slučaj njegovih kolega koji bi pristali na zahvat kod maloljetnika. Prema njegovom mišljenju, fenomen kada roditelji ili rodbina djeci za Božić ili rođendan poklanjaju poklon-bonove za plastičnu operaciju nosa ili grudi, u Njemačkoj zapravo ne postoji.

Politika se želi umješati

Pa ipak, do sada plastične operacije (iz estetskih razloga) kod djece i mladih u Njemačkoj i nisu bile velika rijetkost. Do povećanja grudi ili smanjenja ušiju ili nosa, maloljetnike je često dijelio samo potpis na dozvoli roditelja, odnosno, odgajatelja. No, to bi se uskoro trebao promijeniti. Zdravstveni i medicinski stručnjaci iz njemačkih vladajućih stranaka (Unije I SPD-a) žele zakonski zabraniti plastične operacije kod maloljetnih osoba ukoliko ne postoji neka izričita zdravstvena potreba. Ukoliko bi ona doista postojala, tada bi ovakve operacije i dalje bile moguće. Jedan od razloga bi i nadalje mogla biti – duševna bol i patnja. Primjerice, ukoliko neko dijete svakodnevno doživaljava poniženja u školi od strane druge djece zbog prevelikog nosa ili ušiju.

“Političari u ovome vide veći problem nego mi, odnosno, veći nego što on uopće postoji. Politika polazi od toga kako se deset posto zahvata na području plastične kirurgije vrši nad djecom. No, to nije tako. Možda jedan posto od svih plastičnih zahvata otpada na djecu i pri tome je većinski riječ o “klempavim” ušima”, kaže Kerstin von Ark iz Njemačkog društva za plastičnu i estetsku kirurgiju.

“Nisam se usudila nositi kečke…”

I Stefanie je imala “klempave” uši – do njezine pete godine. Njezini roditelji su s njom razgovarali o mogućnostima operacije. “Naš otorinolaringolog nam je preporučio korektivnu operaciju ušiju prije nego Stefanie krene u školu kako je druga djeca ne bi zadirkivala”, priča Stefanina majka objašnjavajući ondašnju situaciju i razloge koji su doveli do operacije.

Prema mišljenju plastičnog kirurga Siepea, ovakve operacije ušiju su čista rutina. Slučajeve kao Stefanie i on je već imao u svojoj ordinaciji. “U biti ovdje nije riječ o čisto estetskim razlozima budući da ova djeca doista pate zbog svog izgleda. Druga ih djeca često zadirkuju pa se mnogi više ne usuđuju ni ići u školu i tako se socijalno povlače. U takvom slučaju ovakva operacija s medicinske točke stajališta ima smisla”, kaže on. Sama Stefanie je također zadovoljna svojim današnjim izgledom a i činjenicom da je operacija obavljena na vrijeme tako da je drugi nisu zadirkivali. “I ja sama sam htijela operaciju. Onako kao tada nisam željela izgledati zauvijek, i kao starija. Bilo mi je neugodno zbog ušiju i nisam se čak usudila niti nositi kečke”, priča Stefanie.

Njezina operacija je protekla bez ikakvih problema. Nakon zahvata je doduše osjećala bolove no već nakon jednog dana je mogla ići u dječji vrtić. „Morala sam samo paziti da me nitko ne dodirne na mjestima gdje su bili šavovi. I jako me boljelo“, sjeća se Stefanie. No, nakon nekoliko tjedana, sve je ponovno bilo u redu. Od tada se osjeća mnogo bolje i sretna je da se tada odlučila na ovaj korak. „Sada čak nosim i kečke. Jednostavno je ovako ljepše. Nije mi žao da sam to učinila“, kaže ona.

Najčešće ipak medicinski razlozi

„Operacije ušiju čine oko 80 posto svih plastičnih operacija kod maloljetnika. No, ima i drugih slučajeva. Primjerice, ginekomastija je također jedan od razloga ali vrlo rijedak. Riječ je o poremećaju prilikom kojeg dječacima (odnosno, muškarcima) rastu ženske grudi. Operacije poput uklanjanja masnog tkiva su već prava rijetkost, gotovo da ih i nema“, kaže von Ark.

Ona pretpostavlja da ukoliko bude doista donesen novi zakon o regulaciji plastičnih operacija kod maloljetnih osoba, da će tada djeca i mladi prije zahvata morati proći psihološko vještačenje. „Za nas se ovim zakonom ništa neće promijeniti. Slučajevi koje mi operiramo su medicinski opravdani, tako da nemamo zapravo nikakav povod nešto na našoj praksi ili ponašanju mijenjati“, kaže plastični kirurg.

Pa ipak, usprkos mišljenjima samim kirurga, Dirk Lanzerath, filozof na Njemačkom centru za etiku smatra kako bi ipak bilo bolje da se politika uključi i donose konkretne zakone. On navodi kako se plastična kirurgija počela razvijati nakon Prvog Svjetskog rata no od tada se puno tog promijenilo. „Pogotovo kada je riječ o etstetskim zahvatima mislim da su nam potrebne jasne smjernice i zakonski okviri. No, pritisak koji osjećaju mladi i djeca dolazi u prvom redu iz društva koje ovo ludilo ljepotom ne samo tolerira već ga i podržava i pospješuje“, kaže on. S njime se slaže i von Ark. “Upravo su mladi pod velikim utjecajem medija. Oni se tek pronalaze i na njih televizija ima veliko djelovanje. Estetski zahvati se na televiziji mogu vidjeti svaki dan i uvijek prolaze bez komplikacija. No, u stvarnosti to nije uvijek slučaj”, kaže ona.

No, rizik ili ne, Jakob se odlučio na operaciju. Ne osjeća strah već samo što prije želi obaviti operaciju nosa – djelomično što se boji novog zakona. On je doduše siguran da bi usprkos zakonu dobio dozvolu za zahvat obzirom na duševnu bol i patnju, no, kako kaže – “sigurno je sigurno”.