Za jedan mali osmijeh

Hoće li hrvatski građani tijekom predbožićnih blagdana potrošiti 11 milijardi kuna, kako priželjkuju trgovci, ili će to biti daleko manje zbog krize što potresa zemlju? I hoće li u sveopćoj krizi građani biti poslovično velikog srca, kao što su bili i ranijih godina? Već prve humanitarne akcije, kakvih je na stotine uoči Božića i Nove Godine, pokazuju da su građani uvijek voljni pomoći onima koji su u nevolji, a i institucije su sve bolje organizirane kako bi se ublažile teškoće ljudi.

Da može gledati crtiće

Peteročlana obitelj Puljiz iz jednog sela nadomak Imotskog četiri je godine bez struje. Otac, razvojačeni branitelj, ostao je bez posla pa nisu mogli redovno plaćati račune. Dug prema Hrvatskoj elektroprivredi (HEP) narastao je na 30 tisuća kuna, a i ostale su rashode jedva pokrivali, pa su igračke i slatkiši za njihovo dvoje djece bili tek lijepi san. Sve te nedaće nisu, međutim, pokolebale njihovog osmogodišnjeg sina da bude odličan učenik koji je, u prilogu emitiranom na lokalnoj televiziji, poželio da njegova petogodišnja sestra napokon vidi crtani film jer on ne zna kako bi joj objasnio što je „crtić“. Gradska uprava Imotskog, braniteljske udruge i brojni građani pomogli su da obitelj Puljiz podmiri dugove HEP-u, da njihova kći može gledati televiziju a sin dobije kompjuter, kao i ine poklone kako bi im svima olakšali život.

To je jedna u nizu reportaža kakvih su prepuni i pisani i elektronički mediji u Hrvatskoj, što se već godinama objavljuju uoči Božićnih blagdana. Osim što se građane senzibilizira na problem sve većeg osiromašenja ne samo umirovljenika, koji nemaju nikoga svoga ili pak beskućnika, koje je život u nekom trenutku preskočio, upozorava se i na neke specifične probleme, npr. snalaženje u životu gluhe djece ili djeca koja gotovo ništa ne čuju, pa je HTV bio glavni organizator kupnje i ugradnje pužnica. „Ako se akcija dobro medijski prezentira, a uz pomoć stručnjaka senzibiliziraju građani za neki problem, odaziv je fantastičan, kao u slučaju ugradnje pužnica.“, kazala je za DW dugogodišnja voditeljica HTV-ovih humanitarnih akcija Tanja Šimić. HTV je na taj način pomogao, između ostalog, u obnovi dvaju odjela u najvećem zagrebačkom rodilištu, izgradnji staračkog doma između Petrinje i Siska, itd. No, ističe Šimić, za nju je najdojmljivija bila samoorganiziranost u vrijeme ratnih godina, kada su građani u formi razmjene pomagali onima koji su ostali bez ičega. „Prognani građani javljali su se na HTV i molili da im se pomogne nabaviti npr. štednjak, na što bi se odmah odazvali ljudi i sami im dostavljali ne samo traženu, nego i svaku drugu pomoć“, podsjeća Šimić. Ona smatra da su hrvatski građani, kako u ratu tako i u kasnijim, mirnodopskim vremenima, pokazali nevjerojatnu solidarnost.

I pojedini građani i Crkva i civilne institucije

Njezinom stajalištu na ruku idu doista brojne i vrlo uspješne humanitarne akcije, ali i pomoć što ju građani daju kada ih motivira npr. Caritas. Slavonski Brod zadnji je u nizu gradova u kojima je Katolička crkva osnovala javnu pučku kuhinju. Procjenjuje se da će obnova, uređenje i opremanje potrebnim uređajima stajati oko dva milijuna kuna, a osim vlastitoga novca te pomoći grada, Crkva investiciju kani pokriti i donacijama. U brodskoj pučkoj kuhinji na dan će se podijeliti stotinjak obroka. „Vremena su sve teža, svakodnevno ljudi ostaju bez posla, zatvaraju se poduzeća. Crkvi je uvijek bila važna karitativno-humanitarna djelatnost. Bilo bi uzaludno naviještati vjeru a da ne priteknemo u pomoć siromahu.", kazao je na otvaranju nadbiskup Marin Srakić. Ali kada su neke institucije, npr. Caritas ili Crveni križ, ostajale bez potrebnih zaliha hrane, u pomoć su priskakale i velike hrvatske tvrtke i brojni anonimno donatori. A onih koji pomoć traže sve je više jer je petina hrvatskog stanovništva, prema podacima EU-ovog statističkog ureda, siromašna ili na granici siromaštva. To znači da dvoje od 10 hrvatskih građana mjesečnim primanjima ne mogu pokriti svoje troškove, što za četveročlanu obitelj iznosi oko 4400 kuna. Zbog toga su u velikim gradovima, npr. Rijeci i Splitu entuzijasti počeli osnivati tzv. socijalne samoposluge, u kojima građani mogu dobiti najosnovnije živežne namirnice.

Franjevac Miro Babić u Africi

U svijetu gladuje 870 milijuna ljudi. Snimke pothranjene djece franjevca Miru Babića još kao studenta, kaže za DW, potaknule su na odluku da bude misionar u Africi. „Iako je danas situacija u Hrvatskoj teška, ljudi su pokazali veliku solidarnost s djecom u selu Sobuki u Keniji, koja nemaju osiguran ni jedan obrok dnevno.“, ističe fra Babić. Vjeruje kako će novac prikupljen od projekcija dokumentarnog filma o njegovom humanitarnom radu pomoći i u obnovi derutne srednje škole u selu, što broji 15 tisuća ljudi. Film je snimao Mario Kokotović, a režirao Jakov Sedlar. „Imamo i mali dom za djecu koja imaju problema s mentalnim i fizičkim zdravljem, pa za njih skupljamo novac za hranu te za volontere, koji dolaze iz cijelog svijeta.“, kazao je taj franjevac Bosne Srebrene, koji preko desetljeća djeluje u Istočnoj Africi. I podsjetio kako u Africi ljudi kažu da „bijelci imaju patnju, a oni vrijeme, pa će se s vremenom riješiti i njihovi problemi.“

U Hrvatskoj djeluje i udruga Marijino jelo, koja prikuplja novac za pomoć gladnoj djeci Afrike. No, ipak je najviše onih građana koji se spremno odazivaju na akcije za pomoć „prvome do sebe“. A upravo je takvo ponašanje suprotno od onoga što kazuju istraživanja. Jer, istraživanja o socijalnom povjerenju, odnosno o socijalnom kapitalu u Hrvatskoj pokazuju da „slabo vjerujemo ljudima koji žive oko nas.“, ističe profesor Berto Šalaj sa zagrebačkom Fakulteta političkih znanosti. I odmah pojašnjava da su hrvatski građani nepovjerljivi ne samo prema političarima, nego i prema drugim građanima. Kada, međutim, pogledamo oko sebe vjerojatno bi svatko mogao navesti primjere socijalne solidarnosti, pomoći slabijima oko nas, kao i brojne medijske akcije za pomoć ljudima. „Na temelju takvim primjera može se zaključiti da postoji svijest o tome da treba pomoći onima koji su lošije prošli u životu, da postoji ideja među Hrvatima kako treba pomoći slabijima od sebe.“, ističe Šalaj, ali i odmah dodaje kako nema egzaktnih pokazatelja koliko je to rašireno u društvu. S druge strane, sva dostupna istraživanja dokazuju kako hrvatski građani nisu skloni vjerovati drugima, „nismo se spremni udruživati s drugima da bi kolektivno nešto mijenjali“.

Scenaristica filma o kenijskom selu Sobuki Anita Malenica taj raskorak između istraživanja i ponašanja građana objašnjava s dva razloga, a koja su i tu bivšu novinarku motivirala da se uključi u humantirani rad. „Jedan je bolno iskustvo rata i strahota što su ih proživjeli mnogi građani naše zemlje, pa ako hoćete i neimaštine. Mislim da je u svijesti ljudi ostalo trajno upisano da je bolje pomagati, nego da ti netko pomaže.“, smatra Malenica. I kao drugi razlog navodi kršćanski odgoj, primljen kroz obitelj. „Ljudi na različite načine komuniciraju s Bogom, a za mene je dokaz da je Bog među nama bio u sirotištu u Sobuki, gdje je fra Miro smjestio 14-oro djece. Ta su djeca i mentalno i tjelesno hendikepirana, a fra Miro ih je nalazio odbačene po blatu, grmlju i dao im priliku za život.“, pojašnjava Malenica. Zaključuje da su mnogi ljudi, kao i ona sama, postali svjesni da su bolji i veći ljudi kada pomažu potrebitim ljudima, kada s njima dijele što imaju, a napose kada dijele ljubav.