1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Wanda Traczyk-Stawska: “Rat uvijek donosi mržnju”

Jacek Lepiarz
3. kolovoza 2024

Wanda Traczyk-Stawska, kojoj je u međuvremenu 97 godina, borila se protiv Nijemaca u Varšavskom ustanku kao 17-godišnjakinja. Godinama se zalagala za njemačko-poljsko prijateljstvo. Sada na Rusiju gleda kao na agresora.

https://p.dw.com/p/4j0eH
Postarija gospođa u crnom sakou i sivom puloveru
Wanda Traczyk-StawskaFoto: Monika Sieradzka /DW

DW: Gospođo Traczyk-Stawska, pridružili ste se poljskom pokretu otpora protiv njemačkih okupatora prije nego što je izbio Varšavski ustanak. Što je bilo presudno za ovu odluku?

Traczyk-Stawska: Htjela sam se osvetiti. Znam da nije lijep osjećaj, ali nisam se mogla pomiriti s činjenicom da se moje sunarodnjake strijelja na javnim stratištima, a mi to smo prisiljeni to gledati. Htjela sam pokazati da nismo bespomoćni i da nas okupatori nemaju pravo tretirati kao niža bića.

Jeste li kao dijete bili svjedok zločina?

Da, i to u prvim danima rata. Tijekom Bitke za Varšavu (u rujnu 1939.) bomba je pogodila kuću u susjedstvu. Iz gorućih ruševina prema nama je potrčala žena s bebom u naručju. Nijemci, koji su bili stacionirani u vrtu, namjerno nisu pucali u ženu, nego u njezino dijete. Njena ruka je bila smrskana od metka, a dijete je umrlo odmah. Taj događaj je utjecao na to da budem odlučna boriti se dalje.

Kakve je mogućnosti imala tinejdžerka poput Vas da aktivno sudjeluje u borbi u ilegali?

Prije izbijanja rata već sam bila u Udruzi izviđača, koja je nakon 1939. vrlo brzo krenula u gerilsku borbu pod imenom “Sivi redovi” (Szare Szeregi). Nismo imali oružja, ali smo po zidovima kuće crtali protunjemačke parole. I dijelila sam dopise Poljacima koji su surađivali s Nijemcima i izdavali Židove upozoravajući ih na posljedice koje su uključivale i smrtnu kaznu.

1. kolovoza 1944. javili ste se u svoju jedinicu pod kodnim imenom “Palačinka” s bijelo-crvenom trakom oko ruke.

Da, ostavila sam dvije mlađe sestre same kod kuće - majka nam više nije bila živa, a otac i brat su također sudjelovali u ustanku - i obećala im da ću se vratiti za tri dana. Zato što smo htjeli pobijediti Nijemce u tri dana. To se pretvorilo u 63 dana.

Crno bijela fotografija s njemačkim vojnicima i poljskim zarobljenicima
Nijemci su nakon ustanka izvršili genocida nad preko 200.000 stanovnikaFoto: picture-alliance/dpa

Kakvo je raspoloženje vladalo u Varšavi? Jesu li stanovnici bili na vašoj strani?

Bože moj, bilo je to kao nacionalno slavlje. Bijelo-crvene zastave vijorile su se na svakom kućnom ulazu. Ljudi su stajali na ulicama i plakali. Mislim da pravi heroji nisu bili naoružani pobunjenici, nego civilno stanovništvo. Narod je izdržao s nama, ne tražeći od nas da odustanemo, iako su više stradali od nas boraca.

Kad smo nakon kapitulacije 2. listopada 1944. pali u njemačko zarobljeništvo, plašila sam se da će nas civili psovati i kritizirati jer je Varšava bila razorena i bilo je mnogo mrtvih. No ništa od toga – ljudi su samo stajali i plakali.

Toliko su mrzili Nijemce da su bolničarima zamjerali što su također brinuli za njemačke ranjenike i "trošili" oskudne zavoje.

Gledala sam na to pragmatično. U kasnijim fazama borbe nedostajali su nam zavoji. Inače, bolničarke su bile prave junakinje - bez njih bi gubici bili još veći.

Kako se osjećala mlada djevojka poput Vas kada mora pucati i ubijati? Kako doživljava protivnika? Vidite li ga kao ljudsko biće ili samo kao predmet koji treba uništiti?

Nisam morala pucati iz puškomitraljeza, nego sam imala zadatak s prozora bacati granate na vojnike koji su napadali. Granate su ih rastrgale. Kada su Nijemci podigli bijelu zastavu i tražili da prestanemo pucati kako bi mogli odnijeti mrtve i ranjene, vidjela sam što su moje granate učinile. Vidjela sam vojnike koji leže u njemačkim uniformama, kako pate, plaču od boli. Prvi put sam shvatila da su i oni ljudi. Kada pucate, radite to s određene udaljenosti, gdje vidite samo neprijatelja. Ali vidjeti ljude koji pate izbliza je nešto drugačije.Iz mržnje dolazi suosjećanje.

Je li u ta 63 dana postojao neki događaj koji Vam se posebno urezao u sjećanje, koji Vam se i dan danas vraća kao noćna mora?

Bilo je mnogo graničnih situacija u kojima mi je život bio na rubu. Dok smo branili položaj od njemačkih trupa, moj suborac, čija je automatska puška otkazivala, tražio je da posudi moju. Poslao me sa zadatkom da izvidim kakva je situacija u susjednoj zgradi. Išla sam nenaoružana i odjednom sam na stepenicama naletjela na Nijemca. Bacio je granatu i ja sam ostala paralizirana od straha. Tek kada mi je granata dotakla cipelu, ovladala sam tijelom i pobjegla. Od tada me često noću muče snovi da Nijemci napadaju i da mi pištolj zapinje.

Stariji sijedi muškarac se rukuje s nižom postarijom ženom
Wanda Traczyk-Stawska se rukuje s njemačkim predsjednikom Frank-Walterom SteinmeieromFoto: Omar Marques/Getty Images

Vi ste prevladali svoju mržnju prema Nijemcima i postali ste ikona njemačko-poljskog razumijevanja u Europi.

Rat uvijek nosi mržnju protiv neprijatelja po logici - ili ti ubijaš njega ili on tebe. Ali ubijanje nije lako, pogotovo kada ste mlada osoba, koja razmišlja, koja zna da druga osoba može imati ženu i djecu. Kada stojite oči u oči s protivnikom, ponekad vam se ruka trese. Bila sam u takvoj situaciji - pogledali smo se u oči s malo starijim Nijemcem i pobjegli smo ne pucajući jedno u drugoga, iako smo oboje imali oružje.

Ja sam protiv rata. Ljudi moraju shvatiti da su potrebni jedni drugima jer zajedno mogu postići puno dobra. Vidjela sam poraženu Njemačku, strašno poniženje Nijemaca. Tada nisam osjećala nikakvo sažaljenje. Ali dok sam hodala kući kroz Njemačku, vidjela sam sudbinu njemačkih žena, posebno tamo gdje su vladali Sovjeti. Ja sam žena i mislila sam da je ono što se tamo dogodilo zlo.

Očekujete li još nešto od Nijemaca, odštetu?

Mislim da od Nijemaca ne možemo tražiti novac za ono što su njihovi djedovi radili. Trebali bismo moći dobro komunicirati s Nijemcima i zajedno raditi na zaštiti Europe od Rusije. Rusija je sada agresor. Ne zaboravljajući prošlost, treba gledati u budućnost.