Vojvođanski Crnogorci između dvije domovine

„Meni je žao i sve mi ovo teško pada. Pa 'Oj ti svijetla majska zoro' i 'Bože pravde' su jedine dvije himne koje mogu pjevati iz srca", priča jedan prodavač na tržnici u Lovćencu. U tom vojvođanskom selu nadomak Vrbasa živi 'Crna Gora u malom'. Od Njegoševe ulice i Njegoševe biste, preko cetinjske kavane, do crnogorskih zastava – sve podsjeća na kraj iz kojeg se poslije Drugog svjetskog rata doselilo 1.056 crnogorskih obitelji. Sve su preimenovali tako da ih podsjeća na domovinu, pa čak i naziv mjesta. Sedamdeset godina kasnije, crnogorski dijalekt i običaji još žive kroz generacije, ali narav im je pomalo vojvođanska.

„O tim ti politikama ja ne znam ništa", nastavlja drugi lovćenački trgovac. „To ti pitaj one što od crnogorstva žive. Oni mene pokušavaju zavaditi s komšijom, a i on i ja samo gledamo kako da skrpimo crkavicu da im poplaćamo ta skupa mudrovanja."

Za Radomira Nikolića, čiji su roditelji došli poslije Drugog svjetskog rata u Lovćenac, onim čuvenim „vlakom bez voznog reda", rasprave između Crnogoraca i Srba stvar su pomodarstva onih koji nemaju mnogo znanja.

„Te 1948. kad sam rođen, upisan sam kao Crnogorac i to ne mijenjam. Ali nikad mi to nije bilo zanimanje. I velikom broju moje generacije nikada to nije padalo teško i nismo se mnogo bavili time", priča Radomir Nikolić koji je bio i tajnik Mjesne zajednice Lovćenac. „Ali sad kad dolazi ta rasprava, to vjerojatno izaziva pažnju nekome kome nikad nije izazivalo pažnju. I onda ljudi nešto pročitaju u novinama i svrstavaju se na neku od tih strana, ali mislim da većina Lovćenčana time nije opterećena."

Ne ponovilo se

Da podsjetimo: 26. studenoga 1918. Podgorička skupština ili Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori donijela je odluku o ujedinjenju Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije pod dinastijom Karađorđevića. Gotovo istovremeno, na Velikoj skupštini Srba, Bunjevaca i drugih Slavena Banata, Bačke i Baranje održanoj u Novom Sadu donosi se odluka o prisajedinjenju Vojvodine kraljevini Srbiji. Obje odluke su donesene pod jakim pritiskom Srbije.

Ove godine se obilježava stota obljetnica donošenja tih odluka. Stanovnici Lovćenca za vojvođansku proslavu kažu da prolazi mimo njih, jer njima sjećanje na 1918. godinu budi samo tužne uspomene. „Uspomene na najteži period u višestoljetnoj povijesti svoje postojbine. Na veliki broj žrtava, neviđenu torturu, proces denacionalizacije i pokušaj ujedinitelja da iz kolektivnog sjećanja crnogorskog naroda briše sve njegove identitetske karakteristike. Danas, nakon jednog vijeka, sjećanje na 1918. godinu za Crnu Goru, njene građane i iseljenike širom svijeta se može opisati jednom rečenicom: Nikad se više ne ponovilo", priča za DW Nenad Stevović. Sebe predstavlja kao politologa, publicista i istraživača crnogorske dijaspore, a ujedno je i predsjednik Udruženja Crnogoraca Srbije „Krstaš" i osnivač Crnogorske partije.

Za one koji dijele njegovo mišljenje, izbori zastupnika za takozvanu Podgoričku skupštinu provedeni su od strane nelegitimnih čimbenika, bez primjene ustaljenih izbornih standarda i bez kontrole što ih, smatraju, čini politički, pravno i kulturno antidemokratskima. Zato taj povijesni trenutak ne nazivaju „prisajedinjenjem", već aneksijom – te su zastupnici vladajuće koalicije u Crnoj Gori podnijeli Prijedlog Rezolucije kojim se odluke Podgoričke skupštine proglašavaju ništavnima i konstatira da je to bio „instrument kojim je izvršen državni prevrat u Crnoj Gori".

U toj rezoluciji nema ništa sporno, jer se u tekstu samo konstatiraju povijesne činjenice, kaže crnogorski povjesničar Adnan Prekić. On smatra da po srijedi i nije odnos prema prošlosti, već prema sadašnjosti, te da ova i slične teme odavno nisu predmet ozbiljnih, akademskih rasprava, već primjer zloupotrebe povijesti u političke svrhe.

„U prethodnom periodu su iz djela crnogorske opozicije stizale oštre poruke koje su afirmirale politiku koju simbolizira Podgorička skupština, politiku koja afirmira gašenje crnogorske državnosti i identiteta. Za dio oporbe u Crnoj Gori takve ideje od prije sto godina postale su osnova za suvremeno političko djelovanje. Predlaganje ove rezolucije ja vidim kao odgovor vlasti na takvu politiku", kaže Prekić za DW.

Da Srbija plati odštetu

Pravne posljedice takve inicijative, međutim, gotovo da ne bi postojale, slažu se naši sugovornici. Zato je Crnogorski pokret otišao i korak dalje, i pripremio inicijativu kojom od crnogorskih i srpskih vlasti traži osnivanje komisije koja će se baviti obračunom i nadoknadom štete Crnoj Gori koja je „uzrokovana neprijateljskim odnosom Srbije u Prvom svjetskom ratu i aneksijom 1918. godine", a u koju bi trebale biti uključene i direktne i posredne štete koje su imale za posljedicu gospodarsko zaostajanje Crne Gore.

Nakon stotinu godina iluzorno je govoriti o naknadi bilo kakve materijalne štete, slažu se i Stevović i Prekić. „Odluke Podgoričke skupštine potpuno su promijenile razvoj Crne Gore u 20. vijeku, možda na bolje, možda na gore, to nikada nećemo saznati. Ali bez obzira na to, potpuno je zastarjelo da 2018. godine takvim zahtjevima pokušavate ispraviti nešto što se dogodilo prije 100 godina", kaže Prekić.

Ali ono čemu se mogu nadati je isprika, dodaje Stevović. „Ono na čemu treba raditi i nadati se je da će se u Srbiji pojaviti elita političkog, akademskog i kulturnog establišmenta koja će priznati zločin prema crnogorskoj državi i crnogorskom narodu, i uputiti ispriku koje će sadržavati i javno proklamirano odustajanje od svih denacionalizijskih namjera i politika u identitetskom, vjerskom i jezičkom smislu", izričit je Stevović.

Stranačka asimilacija

A na te „denacionalizijske namjere" i tihu asimilaciju žali se gotovo cijela crnogorska zajednica u Vojvodini. Njezini pripadnici upozoravaju da je, osim općeg trenda iseljavanja stanovništva, u Vojvodini prisutan i trend da se ljudi boje izjasniti kao Crnogorci.

„Prije trideset godina u Srbiji je bilo oko 150.000 Crnogoraca, prema popisu prije deset godina 84.000, a prema posljednjem popisu 2011. – 38.000", priča Slobodan Balandžić iz Udruženja Crnogoraca općine Kula i nekadašnji potpredsjednik Nacionalnog savjeta Crnogoraca u Srbiji. „Pitanje je što je uzrok – žele li mladi uopće držati do svoje tradicije ili se jednostavno vrši neki pritisak na njih, pa imaju strah da se tako izražavaju – ali politika se dosta miješa i tipičan primjer za to je posljednji izbor za Nacionalni savjet."

Sastav novoizabranog Savjeta za crnogorsku zajednicu u Srbiji je enigma. „Više od dvije trećine čine članovi koji su apsolutno nepoznati crnogorskoj javnosti, to jest bez ikakvih aktivnosti u prethodnom periodu po pitanju crnogorske zajednice", tvrdi Nenad Stevović.

Oni su tu dospjeli uz pomoć političkih malverzacija, po direktivi Srpske napredne stranke i uz pomoć stranačkih operativaca SDP-a, dodaje Balandžić. „Preko političkih stranaka došli su ljudi za koje ne mogu reći da nisu crnogorskog porijekla, jer je to pitanje njihovog deklariranja, a znate i sami da i u Crnoj Gori i ovdje ima dosta ljudi koji se deklariraju kao Srbi iz Crne Gore, ali sramno je to što su na nečastan način u birački spisak upisivali sve moguće ljude, lojalne stranačke ljude", priča Balandžić za DW.

Njihove su procjene da je u roku od tjedan dana upisano više od 850 ljudi, ali službene podatke nadležno ministarstvo odbija dostaviti. „To je sve znatno ugrozilo crnogorski identitet u općini Kula i mi smo kao udruženje bojkotirali te izbore. Taj je izbor ličio upravo na onu Podgoričku skupštinu, jer su sudjelovali ljudi koji nisu deklarirani Crnogorci. Došli su po direktivi, a nemaju pojma ni kada je Crna Gora dobila neovisnost", dodaje Balandžić.

U Nacionalnom savjetu nitko nije odgovarao na naše telefonske pozive. Na vratima ureda u Lovćencu bio je lokot. Imena novoizabranih članova Savjeta nisu dostupna javnosti.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android