1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Uspješno novo kvarenje odnosa

Igor Lasić8. svibnja 2012

Dok nove vlade Hrvatske i Slovenije dodatno utvrđuju suprostavljene pozicije oko pitanja duga Ljubljanske banke od 180 milijuna eura hrvatskim štedišama, EU institucije i dalje ih upućuju na bilateralne pregovore

https://p.dw.com/p/14qxP
Zeljko Ivankovic
Foto: DW

Na relaciji Zagreb-Ljubljana opet su prošlog tjedna uzavrele znane strasti oko neriješenog problema s dugom bivše Ljubljanske banke štedišama iz Hrvatske. Jedna vijest, naime, da je hrvatska vlada uvrstila određeni zaključak o tome na svojoj sjednici 19. travnja, potakla je slovensku stranu na momentalno službeno propitivanje o sadržaju istog. Ali, komunikacija se zatim nije pomaknula bitno dalje od te note. Javnost u obje zemlje još uvijek ne zna što se novog dogodilo na zadanu, dva desetljeća staru temu - ako uopće jest - dok su oficijelni predstavnici dviju zemalja uglavnom samo dodatno utvrdili ranije pozicije. Jedinu pukotinu u svemu tome je otvorila teza iz Slovenije da je prošla hrvatska vlada pristala na uvrštavanje pitanja duga u domenu sukcesije država-sljednica nekadašnje SFR Jugoslavije.

Trgovina na račun štediša

Navodi se i da je tadašnja premijerka Jadranka Kosor pristala na to kako bi Sloveniju privoljela da odobri zatvaranje pristupnih pregovora između Hrvatske i Europske unije. Kosor se danas ne oglašava o tome, premda sa mnogih strana dopiru ocjene da je u tom slučaju, ako je doista bilo tako, interes velikog broja građana žrtvovan u političkoj trgovini. Drugim riječima, za pojedinačne vjerovnike bi to najvjerojatnije značilo da nikad neće vidjeti svoju ušteđevinu, jer proces ustanovljivanja sukcesije nije ni približno zaokružen, niti se to u skorije vrijeme nazire. Posrijedi je, inače, oko 180 milijuna eura potraživanih od oko 130 tisuća hrvatskih građana na ime tzv. stare devizne štednje, a koju novoosnovana Slovenska banka, stasala na temeljima bivše Ljubljanske banke, ne priznaje kao pravovaljanu.

Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor
Bivša hrvatska premijerka Jadranka KosorFoto: dapd

Između davno suprostavljenih stajališta, da je sukcesija pravo rješenje ili – s hrvatske strane - da je dug isključivo predmet odnosa banke i privatnog klijenta, u jednom se trenutku bio postavila i Banka za međunarodna poravnanja u Baselu. Nadanje da će ta strana riješiti problem, trajalo je posve kratko: Basel je ubrzo opovrgnuo svoju nadležnost i uputio stranke na bilateralno raspetljavanje spora.

EU očekuje pragmatičnost

Budući da je aktualna ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić ovih dana porekla tvrdnju o pristanku Hrvatske na sukcesijsko rješenje duga, čini se da su vlade hrvatskog premijera Zorana Milanovića i slovenskog Janeza Janše, vratile sve na sami početak, i to uz novu dozu frustracije. Vremenom se dopunjava kontekst čitavog odnosa, međutim, s obzirom na finalno hrvatsko približavanje Europskoj uniji. Tu valja tražiti izlaz iz ove situacije, smatra Željko Ivanković, glavni urednik magazina Banka iz Zagreba. "Argumenti obiju strana su toliko jaki da nijedna ne može prevladati, pa je posredovanje treće neminovno. Imamo pravo očekivati da će EU, za koju vjerujemo da štiti pravo vlasništva, naći put do obeštećenja hrvatskih štediša bivše Ljubljanske banke. No to uključuje i interes EU, kao i svih nas, u izbjegavanju neke veće štete", rekao je Ivanković za Deutsche Welle.

Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova Hrvatske
Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova HrvatskeFoto: dapd

Mogućnosti prava i pravnosti su se pokazale preslabima, ili naprosto pokrenutima kasno, silom prilika. Stoga naš sugovornik drži da će se pretpostavljena treća strana – neka od institucija Europske unije – neminovno voditi argumentima pragme. Po njemu, više će na koncu dobiti onaj čija argumentacija bude više pragmatična u odnosu na sadašnju situaciju koja ukazuje jedino na kroničnu zaglavljenost sustava.

Sam dug nije nerješiv

Ivankovićev ljubljanski kolega Bogomir Kovač, ekonomski analitičar časopisa Mladina, pak, misli da je u ovom slučaju zapravo ponovno zabilježen jedan uspjeh – onaj kvarenja odnosa između dviju zemalja. "Mislim da je to otpočetka glavni motiv", rekao nam je Kovač, "jer se u puno slučajeva pokazalo da mogućnost izazivanja krize između Slovenije i Hrvatske treba čas jednoj, čas drugoj strani. Sam problem duga Ljubljanske banke inače nipošto nije baš tako nerješiv".

Wahlen Slowenien 2011 Ministerpräsident Janez Jansa Slowenien
Slovenski premijer Janez JanšaFoto: Reuters

Bogomir je Kovač već ranije pisao da bi Slovenija, ustvari Nova ljubljanska banka, morala vratiti dug hrvatskim štedišama, kao i da za nju ipak nije riječ o neprihvatljivo golemom iznosu. A to znači da se radi o nekim drugim motivima, dakle, politikantske naravi. Problematične su utoliko one vlasti koje manipuliraju međudržavnim krizama, što u ovom slučaju podsjeća i na spor oko Piranskog zaljeva kao monetu za populističko potkusurivanje s obje strane granice. U gotovo svakom trenutku kroz posljednja dva desetljeća, nažalost, izgledalo je kako u barem jednoj od dviju zemalja stoluje baš takva vlast. Kovač u razgovoru za DW podsjeća da tako stradavaju interesi pojedinaca čija je ušteđevina zadržana, ali i poslovanje između Hrvatske i Slovenije, koje u financijskom i bankarskom smislu još nije normalizirano.

Dug u kontekstu ratifikacije

On nalazi da će naposljetku jedni i drugi biti prinuđeni na kompromis, no koji je vremenom sve teže ostvariv. Danas, iza posljednje javne te neformalne rasprave otvara se navodno i mogućnost novog slovenskog blokiranja Hrvatske na putu u EU, kao daljnji ulog položen na stol. Hrvatski ulazak u EU, naime, ovisi i o slovenskoj parlamentarnoj ratifikaciji.

Hrvatski premijer Zoran Milanović
Hrvatski premijer Zoran MilanovićFoto: dapd

Europska komisija je u tom smislu prošlog tjedna podsjetila dvije države kako pitanje sporne štednje ipak spada u bilateralnu problematiku, a ne u paket odnosa koji se tiče EU-a. Ali, prema onome što je pokazano dosad, takva sugestija još uvijek ne garantira dostatno pojednostavljenje međudržavnih pregovora na putu do najmanjeg zajedničkog interesa.