Ukrajinski nogomet u doba rata

Oleksandr Petrakov nije čovjek velikih riječi. Nacionalni izbornik Ukrajine u intervjuu za DW djeluje tvrdo i napeto. "Osjećam veliku odgovornost. Za naše navijače kod kuće, za naše oružane snage, za obične ljude koji su sada kod kuće u Ukrajini", kaže on. „To je velika odgovornost i za mene i za naše dečke", dodaje.

Sportsko nogometno natjecanje postalo je nešto kao nacionalni zadatak. "Nogomet u ovom trenutku nije najvažnija stvar", naglašava ukrajinska povjesničarka Kateryna Chernii, "ali utakmice reprezentacije prilika su da građani Ukrajine i izbjeglice nešto zajedno dožive. Kao i na nedavnom ukrajinskom trijumfu na Euroviziji, postoji čežnja za dobrim vijestima." Ako igrači uspiju svladati Škotsku u doigravanju početkom lipnja, Ukrajinci bi kao pobjednici samo pet dana kasnije na utakmici protiv Walesa u Cardiffu mogli osigurati drugi nastup na Svjetskom prvenstvu u povijesti svoje zemlje.

"To je prilika da skrenemo pozornost na situaciju u našoj domovini", rekao je reprezentativac Sergiy Sydorchuk za DW. No, koliko god da je velika čežnja za sportskim uspjehom, toliko je to težak zadatak i to iz dva razloga: s jedne strane, kod igrača vlada manjak trening-utakmica i onih „pravih", natjecateljskih nastupa. Veznjak Sydorchuk igrao je s kijevskim Dynamom u Ligi prvaka protiv FC Bayerna u studenom. No od početka zimske pauze, više nije bilo natjecateljskih utakmica – ni za klubove ni za reprezentaciju. Petrakov je okupio svoju momčad u inozemstvu, u Sloveniji, u blizini Ljubljane, kako bi se pripremio za utakmicu sa Škotima. Prijateljske utakmice trebale bi pomoći momčadi da se uigra. No, to je rezultiralo brojnim putovanjima, uključujući Toskanu, Hrvatsku i Mönchengladbach (naslovna fotografija), gdje je ukrajinska momčad igrala protiv bundesligaša iz tog grada - Borussije.

Brige za trenere i igrače

S druge strane, igrači i ljudi iz njihovog okruženja izravno su pogođeni ratom. “Svi imamo otprilike isto u duši, u glavi, u razgovorima”, objašnjava Sydorchuk. S tim se slaže i njegov trener: "Upravo sam nazvao suprugu i kćer. Kažu da je danas tiho, sve je u redu. Svi dečki zovu, svi su zabrinuti za svoju rodbinu. Naravno da se brinemo", naglašava Petrakov. Lako je zamisliti koliko je teško usredotočiti se na nogomet u ovoj situaciji.

Neki igrači, poput vratara Andrija Pjatova, sve proživljavaju već po drugi put. On je 2014. morao pobjeći s obitelji kada su proruski separatisti proglasili Narodnu Republiku Donjeck. Njegov klub Shakhtar iz Donjecka od tada igra u glavnom gradu Kijevu. Tamo su on i njegova obitelj ponovno doživjeli granatiranje i rat.

Važna uloga za identitet Ukrajine

Ruski napad Ukrajincima ostaje neshvatljiv. Kao i u mnogim drugim područjima, obje su zemlje bile tijesno povezane i u nogometu. U vrijeme Sovjetskog Saveza zajednička momčad slavila je najveće uspjehe pod vodstvom ukrajinskog izbornika Valerija Lobanovskog, zauzevši drugo mjesto na Europskom prvenstvu 1988. Iste godine SSSR je osvojio olimpijsko zlato protiv Brazila pod okriljem svog sunarodnjaka Anatolija Bišoveca. Igrači iz Ukrajine dugo su činili okosnicu sovjetske momčadi, s imenima poput Oleksiya Myhailychenka i Olega Blohina.

Trebalo je nekoliko godina da Ukrajina nakon raspada Sovjetskog Saveza postane konkurentna momčad. "No, reprezentacija je u to vrijeme igrala iznimno važnu ulogu na putu da postane neovisna nacija. Bila je sidro identiteta za narod Ukrajine", objašnjava povjesničarka Chernii. Sada ih (identiteta – op. red.), kako ona kaže, ima nekoliko, ali nogomet je i dalje velika snaga koja okuplja, pogotovo na velikim turnirima. To se prvi put osjetilo 2006. na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Pod vodstvom trenera Blohina, momčad je izazvala senzaciju: tek u utakmici protiv kasnijeg svjetskog prvaka Italije u četvrtfinalu se oprostila od daljnjeg natjecanja. Od Europskog prvenstva 2012. odigranog i u Ukrajini, žuto-plavi su bili na svakom europskom prvenstvu.

Sydorchuk: "Živimo za ovu utakmicu"

"Znamo kakav teret imamo na svojim leđima", kaže Sydorchuk uoči utakmice protiv Škotske, a pritom se ne želi žaliti. Momčad je, kaže on, privilegirana u odnosu na ljude usred rata. „Kod kuće se bore i mladići, ginu u rovovima", kaže trener Petrakov.

Prema vlastitim navodima, on se nakon izbijanja rata dragovoljno prijavio u teritorijalnu obranu u Kijevu, ali je odbijen zbog nedostatka vojnog iskustva i njegovih predstojećih sportskih zadataka. Privlačenje pažnje, stvaranje pozitivnih naslova, to je sada njegova misija. Igrači su odlučni dati sve od sebe u Glasgowu, naglašava Sydorchuk: "Svi živimo za ovu utakmicu i nadamo se da ćemo uspjeti."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu